Od izbora dva putića

Izbori, bar u smislu izlaska i zaokruživanja kandidata/kinja i stranaka od glasača/ica, iza su nas. I znamo kako su prošli. Znamo o čemu su pričale stranke i kandidati/kinje, te koliko su dobili podrške prevedene u broj glasova, što je opet prevedeno u broj stolica (ili fotelja, kako više volite) u kantonalnim, entitetskim i državnim parlamentima. Izbor, u smislu biranja partnera za formiranje vlasti od strane stranaka koje su dobile mandate, tek je počeo.

Piše: Darko Brkan

Postoji bezbroj mogućnosti, u javnosti se špekulira sa različitim kombinacijama, i mogućim i nemogućim. Ali ipak, jedna stvar dominira kad se govori o formiranju vlasti, jedno je pitanje koje čujemo gotovo svakodnevno: da li će se formirati matematička ili programska koalicija? I to je nakako stvar koja najviše zanima i medije i građane/ke i civilno društvo. S pravom. Dakle, od ovih izbora imamo dva puta kojima možemo dalje da idemo. Jedan je put u kojem će partije da formiraju vlast na osnovu usaglašenog programa, drugi je onaj u kojem će partije da formiraju vlast na osnovu matematičke mogućnosti formiranja vlasti i matematike raspodjele funkcija u izvršnoj vlasti.

Odgovornost kao ključna razlika

Da bi shvatili zašto je ovo bitno, moramo se vratiti u vrijeme prije izbora. Ono što su i građani/ke i civilno društvo zajednički identificirali kao najvažniju stvar u traženju najboljih stranaka i kandidata/kinja jeste odgovornost. Insistiranjem da stranke na vlasti pričaju o učinjenom u prethodnom mandatu tražili smo odgovornost. Analizama rada vlasti, ispunjenja programa i trošenja budžeta tražili smo odgovornost. Zahtijevanjem transparentnog finansiranja političkih kampanja tražili smo odgovornost. Odgovornost je prva lekcija iz demokratije koju moramo svi naučiti da bi ovo društvo moglo konačno profunkcionirati. A posebno to moraju naučiti oni koji su dobili mandat da upravljaju zajedničkim dobrom u naredne četiri godine. Odgovornost je ključ za odgovor da li treba formirati programsku ili matematičku koaliciju.

Dakle, stranke koje svoje koalicione dogovore budu pravile na osnovu brojanja fotelja koje će dobiti, a ne na osnovu toga šta će vlade raditi, same sebi predskazuju loša vremena. Stranke čiji prijedlozi za koaliciju budu sadržavali zahtjeve za količinom premijera, ministara, predsjednika i slično, dakle izvršnih funkcija koje će dobiti njihovi kandidati, bez da znamo ko su ljudi koji će preuzeti te funkcije i čime će se tačno baviti, ne treba da upravljaju našim novcem i životima. Odgovornost za ovo je na svima. Najviše na strankama koje su birači prepoznali kao one sa najboljim programima i omogućili im da učestvuju u pregovorima o formiranju vlasti, ali i na civilnom društvu, medijima, građanima/kama da obezbjede da njihov rad i povjerenje ponovno ne budu zloupotrebljeni. Odgovornost je i na međunarodnoj zajednici, jer mora sebi naći partnere koji će moći zadovoljiti potrebe tog partnerstva.

Formiranje programske koalicije je, posebno prema “skepticima” koji su učestvovali u vlasti u prehodnom mandatu, jako teško moguće zbog razlike u prioritetima, programima i stavovima. Ovo je još jedan od vještih pokušaja da se obmane javnost po receptu koji provjereno uspjeva već godinama. A zanemarujemo činjenicu da je preko četvrtine obećanja iz programa pet vladajućih stranaka u prethodnom mandatu bilo skoro identično. Onih istih pet koje su realizovale samo pet posto istih tih programa. Da ponovimo: kandidatski status za punopravno članstvo u Evropskoj uniji, članstvo u NATO-u, smanjenje poreza i doprinosa na plaće, završetak privatizacije, revizija privatizacije, izgradnja novih energetskih kapaciteta, smanjenje javne potrošnje, povratak izbjeglica, razvoj poljoprivrede, smanjenje nezaposlenosti, izgradnja stotina kilometara autoputeva, reforma penzionog sistema, bolje i kvalitetnije obrazovanje, pravično rješavanje devizne štednje – da ne nabrajam više – samo su neka od pitanja o kojima se prethodna koalicija slagala. A nisu realizirana. Pitanje za razmišljanje glasi gdje bi bili danas da su gore pobrojane stvari ispunjene? Danas je broj predizbornih obećanja još veći, a i procenat slaganja među strankama.

Odgovor na sve ovo je vrlo jednostavan: povjerenje na narednim izborima trebamo dati samo onima koji dogovore jasan i ambiciozan program rada u naredne četiri godine u koji će uključiti što je više obećanja koja su dali kroz svoje predizborne programe. I ispune ga u velikoj mjeri. Nećemo više dopustiti koalicije pet posto, kako su, prema učinku u prethodnom mandatu, mnogi zvali vladajućih pet partija.

Koalicija pet posto

Matematička koalicija je u prethodnom mandatu omogućila da pet vladajućih stranaka govore kako nisu odgovorne za svoja predizborna obećanja. U ovom mandatu oni, ili bar većina njih, moraju biti kažnjeni za to. Programska koalicija će omogućiti da u narednom mandatu ko god bude formirao vlast bude odgovoran za ispunjavanje ili neispunjavanje programa. I da bude nagrađen ili kažnjen za to. Ukoliko, ko bude imao namjeru da formira vlast, to uradi po starom receptu podjele funkcija i produženja neodgovornosti, to će nam omogućiti samo jedno – da odmah identificiramo stranke koje rade protiv nas i da odmah krenemo u borbu protiv njih svim sredstvima. A građani/ke i civilno društvo su pokazali da znaju kako se to radi.