Analiza: Upoznajte Ibrahima Đedovića, kandidata DNZ-a koji bi danas bio član Predsjedništva BiH da su se o tome pitali SDA i HDZ

Još od decembra 2009. godine, kada je Evropski sud za ljudska prava donio odluku u slučaju “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”, političke partije u BiH, predstavnici međunarodne zajednice, organizacije civilnog društva, kao i razni zavisni i nezavisni eksperti, dali su na desetine različitih prijedloga za izmjene Ustava BiH kojima bi se implementirala ova odluka.

Među njima je bilo manje i više realnih i ozbiljnih prijedloga, kao i onih koji u većoj ili manjoj mjeri zadovoljavaju smjernice iz odluke Evropskog suda za ljudska prava, a bilo je i onih koji su bili u potpunoj suprotnosti  sa antidiskriminatorskim ciljem same odluke. No, nijedan se od njih po nivou iskazane političke nepismenosti i neznanja nije čak ni približio prijedlogu čiji smo dio imali prilike pročitati jučer, a koji su zajedničkim snagama smislili Sulejman Tihić i Dragan Čović. Iznenađujuće je da ovakav prijedlog dolazi od predsjednika HDZ i SDA – partija koje, uglavnom, u posljednjih 20 godina učestvuju  u vlasti na svim nivoima u BiH. Zapravo, nevjerovatno je da su dva političara sa toliko iskustva uopšte razmatrali prijedlog sa ovoliko temeljnih nedostataka, čak ne ni političke, već naprosto logičke prirode.

Najbolju ilustraciju svih “rupa” koje nosi ovaj prijedlog, dobit ćemo ako primjenimo sistem izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH koji predlažu SDA i HDZ, na rezultate Opštih izbora 2010. godine.

Model izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH koji predlažu HDZ i SDA, podrazumijeva da se Federacija BiH podijeli u dva “izborna područja u smislu izračunavanja izbora članova Predsjedništva BiH”. Jedno “područje” činilo bi 6 kantona (HNK, ZHK, Kanton 10, USK, SBK, te Posavski kanton), a drugo “područje” 4 kantona (SK, BPK, ZDK i TK) i Distrikt Brčko (opcija FBiH). Za sve kandidate glasalo bi se na cijeloj teritoriji FBiH, a zatim bi se utvrdila “Generalna rang-lista” sa brojem glasova svih kandidata. Kandidat koji bi osvojio najveći broj glasova u cijeloj Federaciji BiH bio bi prvi član Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.

Drugi član Predsjedništva iz Federacije BiH bi, pak,  morao ispuniti sljedeće kriterije:

– da ne bude iz iste etničke grupe kao prvi član Predsjedništva

– da je više od polovine glasova na izborima osvojio iz onog “područja” u kom je prvi kandidat osvojio manje od polovine svojih glasova.

Ako vam sve ovo zvuči zbunjujuće, pogledajmo šta bi se na prošlim izborima dogodilo da su Sulejman Tihić i Dragan Čović 2009. godine “implementirali” odluku ECHR-a. Evo, naime, šta se dešava ako se ovaj model primjeni na izborne rezultate sa Opštih izbora u BiH 2010. godine.

Prema principu broj jedan, prvi član Predsjedništva BiH i dalje bi bio Željko Komšić, jer je osvojio najviše glasova u cijeloj Federaciji BiH (337.065 glasova). Željko Komšić se izjasnio kao Hrvat i najviše glasova je osvojio iz Izbornog područja broj 2, što znači da drugi član Predsjedištva ne bi smio biti Hrvat i ne bi smio imati većinu glasova iz Izbornog područja br. 2.

Budući da su se, na izborima 2010. godine, za poziciju člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH mogli kandidovati samo kandidati koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci i Hrvati, to znači da bi drugi član Predsjedništva BiH morao biti kandidat koji se izjašnjava kao Bošnjak i koji je većinu svojih glasova osvojio na teritoriji Izbornog područja br 1 (HNK, ZHK, Kanton 10, USK, SBK, te Posavski kanton).

Na taj način, svi kandidati koji su se izjasnili kao Hrvati, osim Željka Komšića, automatski su eliminirani iz utrke – Borjana Krišto, Martin Raguž, Jerko Ivanković-Lijanović, Pero Galić, Mile Kutle i Ferdo Galić, ne bi, dakle, imali nikakve šanse da osvoje mjesto u Predsjedništvu BiH na izborima 2010. godine.

Za poziciju drugog člana Predsjedništva bi se, dakle, borili Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić , Haris Silajdžić, Mujo Demirović, Ibrahim Spahić, Izudin Kešetović, Aida Jusić, Ibrahim Đedović i Đemal Latić. Međutim, upravo oni kandidati među njima koji su osvojili najveći broj glasova, ne bi imali nikakve šanse da uđu u Predsjedništvo – jer su osvojili većinu svojih glasova u Izbornom području 2, isto kao i Željko Komšić. Jedini izuzetak su Ibrahim Đedović (kandidat DNZ) i Đemal Latić (kandidat A-SDA), koji su većinu svojih glasova osvojili u Unsko-sanskom kantonu, koji pripada Izbornom području 1.

Na izborima 2010. godine, Đemal Latić osvojio je 8738 glasova, a Ibrahim Đedović 13.389 glasova. S obzirom da su ovo jedini preostali kandidati koji ispunjavaju kriterije SDA i HDZ modela, drugi član Predsjedništva BiH iz Federacije postao bi Ibrahim Đedović, jer je osvojio više glasova od Latića.

Tako bi, prema prijedlogu HDZ i SDA, Ibrahim Đedović iz DNZ-a, koji je osvojio ukupno 13.389 glasova, danas bio član Predsjedništva BiH, iako bi po broju osvojenih glasova bio tek deveti kandidat na listi kandidata iz Federacije BiH. Đedović bi, dakle, u ovom mandatu pravio društvo Željku Komšiću i Nebojši Radmanoviću umjesto Bakira Izetbegovića iz SDA, koji je 2010. godine osvojio 162.831 glas (čak 12 puta više od Đedovića).

Iako nas, vjerovatno, malo šta još može iznenaditi na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, SDA i HDZ su ovim prijedlogom ipak uspjele pomaći granicu besmisla u ponašanju bh. političkih partija. Ovaj prijedlog, prema kojem marginalni kandidat iz DNZ-a postaje član Predsjedništva BiH, dok se po automatizmu izbacuju kandidati sa neuporedivo većim brojem osvojenih glasova, ne može se nazvati nikako drugačije do potpuno besmislenim i nemogućim. I naravno, svoj puni domet apsurd dostiže kada se uoči da su ove dvije partije, kriterijima koje su same postavile, uspješno “diskvalifikovale” sopstvene kandidate/kinje sa Izbora 2010. godine, onemogućivši im i da pomisle na osvajanje mjesta u Predsjedništvu BiH. Koliko sve to skupa nema veze sa implementacijom odluke ECHR u slučaju Sejdić i Finci, posebna je priča.

Nakon svega, možemo se jedino nadati da će SDA i HDZ što prije odustati od ovog nevjerovatnog prijedloga i prepustiti ga zaboravu. U suprotnom, ukoliko bi on ikada postao stvarnost, naš bi izborni zakon zasigurno postao predmet (opravdanog) podsmijeha u cijelom svijetu. Nepotrebno je dodatno naglasiti koliko bi tek nevjerovatna i potpuno neprihvatljiva bila i sama mogućnost da predstavnici Evropske unije i ostatka međunarodne zajednice, na bilo koji način podrže ovakav prijedlog i tako postanu aktivni sudionici situacije koja bi mogla postati vrlo neugodna po ionako katastrofalan imidž bh političke scene u svijetu.