Klijentelizam caruje, opozicija klade valja

Izbori u Bosni i Hercegovini su udaljeni tek nekoliko sedmica i predizborna kampanja je u punom jeku. Sa plakata se smiješe poznata i malo manje poznata lica, a bilo kakav izlazak, bilo stvarni, bilo virtuelni, na društvene mreže je nemoguće zamisliti bez bombardovanja parolama – Kako baš ‘oni’ znaju šta treba promijeniti da bi nam svima bilo bolje?

Piše: Damir Dajanović

Ove godine se na izborima kandidovalo 7.488 kandidata, koji se natječu za 518 pozicija na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima. Na ovim izborima, nažalost nemamo statistiku o tome koliko tih kandidata je već obnašalo neke funkcije u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, ali 2014. godine procenat se kretao između 15 i 20%, bar kada su u pitanju najveće stranke u BiH.

Ono što znamo i bez statistike jeste da su stranke koje su činile vlast u ovom, a i u prethodnim mandatima (SDA, HDZ i SNSD sa koalicionim partnerima) ponovo favoriti za sastavljanje vlasti, što se posebno odnosi na HDZ i SNSD.

Dakle, jasno je da građani ovim strankama pružaju podršku duži niz godina, te bi logično bilo očekivati da ove stranke imaju barem solidan rezultat kada je u pitanju ispunjavanje svojih obećanja.

Međutim, to baš i nije slučaj. U mandatu 2014. – 2018., devet partija koje čine vladajuće koalicije na državnom i entitetskim nivoima u potpunosti je ispunilo tek 32 od ukupno 966 obećanja datih uoči Općih izbora 2014. godine. Gotovo identičan rezultat ostvaren je i u prethodnom mandatu, kada je ukupan procent ispunjenih obećanja bio 3,1%, dok u aktuelnom mandatu iznosi 3,3%. U mandatu 2006. do 2010. godine, kada je “Istinomjer” pratio samo ispunjenost obećanja partija na državnom nivou vlasti, rezultat je bio neznatno bolji (5% ispunjenih obećanja).

Iz podataka je jasno da partije koje obnašaju vlast ne čine skoro ništa kada su njihovi predizborni programi u pitanju. Za prolaznu ocjenu na većini fakulteta, potrebno je uraditi barem 60% od postavljenih zadataka, te se postavlja pitanje kako je moguće da partije na vlasti uživaju podršku biračkog tijela i uz ovakve, slobodno možemo reći katastrofalne rezultate.

Zašto glasači ne kažnjavaju nerad? Da li u našem biračkom tijelu uopće postoje glasači kojima je bitno šta stranka za koju su glasali radi  u mandatu u kojem je izabrana?

U analizi koju je bioinformatičar Imer Muhović uradio na osnovu rezultata Općih izbora 2006, 2010 i 2014 godine mogu se pronaći neki zanimljivi podaci.

U ovoj analizi, koja je sasvim sigurno prva takvog tipa u Bosni i Hercegovini, mjeren je broj biračkih mjesta koja su mijenjala favorite na izborima od 2006. do 2014. godine. Nekoliko je ključinh stvari koje analiza donosi.

Birači ‘lijevih’ stranaka su značajno osjetljiviji na nerad partija za koje glasaju, što jasno pokazuje podatak da je SDP na izborima 2014. godine izgubio čak 2326 biračkih mjesta u korist Demokratske fronte, a izgubio je i 1283 mjesta u korist SDA. Za one koji se ne sjećaju, SDP je činio vlast na državnom i na nivou Federacije BiH u mandatu 2010-2014.

Bitan podatak je također i da najlojalnije biračko tijelo imaju SNSD, SDA i HDZ, koji su prema istoj analizi imali najviše biračkih mjesta na kojima su pobjeđivali na svim posmatranim izborima.

Naoko, to se može činiti nelogičnim, budući da su ove stranke (sa izuzetkom HDZ-a) na vlasti još od 2006. godine i konstantno bilježe katastrofalne rezultate kada je u pitanju ispunjavanje predizbornih obećanja.

Odgovor je prilično jednostavan. Najveći poslodavac u Bosni i Hercegovini je država, i to ne samo kroz direktno uposlene, nego i kroz firme u realnom sektoru koje najveći dio profita ostvaruju upravo kroz poslovanje sa državom kroz postupke javnih nabavki. Nabrojane stranke imaju daleko najviše uticaja kada je u pitanju i zapošljavanje a i poslovanje sa državom, te je razumljivo i da imaju najstabilnije glasačko tijelo. Osobe koje glasaju za ove stranke umnogome to čine jer na taj način sebi osiguravaju mirnu egzistenciju. U pitanju je, dakle, najobičniji klijentelizam.

Sa druge strane, opozicija građanima uglavnom ne nudi ništa novo, pa tako imamo, na primjer, potpunu razjedinjenost opozicije u Federaciji BiH, koja više vremena provodi u međusobnim prepucavanjima, nego u borbi za skidanje stranaka koje su na vlasti u Federaciji BiH. U Republici Srpskoj je nešto drukčija situacija, mada i tu opozicione stranke pokušavaju da budu ‘veći Dodici od Dodika’, što im po svemu sudeći neće donijeti dobar rezultat.

Ovakvo ponašanje neminovno donosi i do porasta osoba koje neće izaći na izbore jer smatraju da opozicija nije ništa bolja od partija koje su sada na vlasti, što daje dodatnu vrijednost sigurnim, klijentelističkim glasovima vladajućih.

Po svemu sudeći, očekuju nas četiri godine koje će biti slične ovima koje ostavljamo za sobom. Jedini način da se to promijeni je da u što većem broju na izbore izađu osobe koje nisu egzistencijalno vezane za državu i glasaju za neku vrstu promjene.

Da li je opozicija ponudila dovoljno da se to i učini? Na to pitanje svako mora dati odgovor sam sebi 7. oktobra.

Do tada, klijentelizam caruje, opozicija klade valja.

 

Izvor: Oštra Nula