Spomenik na Kazanima i kultura sjećanja na posljednji rat u BiH

Iako su u Bosni i Hercegovini nakon 1995. godine podignuti brojni spomenici žrtvama zločina počinjenim tokom rata, oni su u većini slučajeva izgrađeni bez poznavanja koncepta tranzicijske pravde sa porukama koje produbljuju etničke tenzije. Rijetki su spomenici podignuti u spomen svim žrtvama bez obzira na nacionalnu pripadnost, a još veća rijetkost je da se spomenici podižu žrtvama zločinaca iz “vlastitih redova”. Jedan od rijetkih takvih primjera je i spomenik ubijenim građanima/kama Sarajeva na Kazanima, čije podizanje je već dugo tema u ovom gradu, a koji bi prema riječima gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić trebao biti izgrađen do kraja ove godine. 

Podizanje ovog spomenika podijelilo je sarajevsku javnost zbog teksta koji će stajati na spomeniku kada on bude izgrađen. Dok jedni smatraju da je sam čin podizanja spomenika žrtvama zločina koje su počinili zločinci iz “vlastitih redova” veliki napredak i jedan od rijetkih takvih primjera u BiH, drugi smatraju da podizanje spomenika sa tekstom koji ne daje naznaku o tome ko su bili počinitelji ovih zločina predstavlja polovično rješenje i ne doprinosi u potpunosti istini i pomirenju. 

Na prijedlog gradonačelnice Benjamine Karić, Gradsko vijeće Sarajeva usvojilo je 27. oktobra odluku o tekstu koji će se nalaziti na spomeniku ubijenim građanima/kama Sarajeva na Kazanima, a u kojem se ne spominju počinioci ubistava. Na spomeniku bi prema ovom prijedlogu trebalo pisati: “Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, a ispod će biti upisana imena ubijenih. Spomenik bi prema najavi gradonačelnice trebao biti izgrađen do kraja ove godine, a nakon usvajanja pomenute odluke Karić je na svom zvaničnom profilu na društvenoj mreži Facebook objavila:

Sarajevo zajedno sa svojim građanima jasno i glasno kaže “Ne u naše ime”.

Grad Sarajevo ponovo se uzdigao i prkosno uspravio, odlučno odbacivši kolektivnu odgovornost za nedjela koja su počinili pojedinci.

Na moju incijativu, a prema usvojenoj Odluci Gradskog vijeća, tekst na spomen ploči na Kazanima:

“SPOMEN OBILJEŽJE KAZANI

(1992-1993)

Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana:

Benjamina Karić, 27.10.2021.

Vijeće je odbilo ranije predloženi amandman Naše stranke o sadržaju teksta, a prema tom prijedlogu na spomeniku je trebalo pisati: “Na ovom mjestu su, po naređenju Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade Armije RBiH, tokom 1992. i 1993. ubijeni građani i građanke Sarajeva. Za zločine je osuđeno 14 pripadnika brigade. Broj žrtava nije konačan”.

Nakon usvajanja Odluke o tekstu po prijedlogu gradonačelnice Karić, iz Naše stranke su saopćili da “u tekstu koji je predložila gradonačelnica nije sadržana konačna, pravno i činjenično utemeljena istina”. 

Ako je cilj ovog teksta, kako se dalo shvatiti iz gradonačelnicinih izjava, sačuvati i istinu o posljednjem ratu, onda se to može samo ne zaobilazeći je. Mi smo to upravo htjeli spominjući i ko su ubice, ali i činjenicu da su osuđeni. I to je istina, Armija RBiH i ratna vlast u Sarajevu bila je spremna na sankcionisanje zločina u trenutku dok su se oni dešavali. Ni civilna ni ratna vlast nije ni organizovala ni podstrekivala ratne zločine, oni nisu bili sistemski. Neki zločini, kao što je slučaj s ovim na Kazanima i nisu okvalificirani kao ratni, nego kao ubistva, željeli smo čak i tu činjenicu istaći. Iako u presudama ubistva na Kazanima nisu određena kao ratni zločin, to jest zločin u etičkom smislu i žao mi je što sad imamo pokušaj njegovog sistemskog minoriziranja mada, kako sam rekao, taj zločin nije se desio kao posljedica sistemskog planiranja vlasti, ni civilnih ni vojnih, u ratu. (…) Mi, naravno, cijenimo činjenicu da je Benjamina Karić prva gradonačelnica koja je ovu temu stavila na dnevni red. Mi jesmo za spomenik, čiju smo izgradnju među prvima inicirali. Mi smo također insistirali i na izgradnji pristupnog puta do budućeg memorijala. Nama je problematičan tekst i vjerujemo da će on u budućnosti biti mijenjan.

Adi Škaljić, predsjednik Kluba vijećnika NS, 27.10.2021. 

Više o samoj hronologiji izgradnje spomenika na Kazanima pisao je i Istinomjer. 

Sama gradonačelnica i ranije je isticala kako je cilj izgradnje ovog spomenika “skinuti hipoteku odgovornosti sa naših sugrađana i časne odbrane grada Sarajeva, a ubijenim žrtvama na taj način odala počast”. Tako je još u aprilu ove godine nakon sastanka gradonačelnice Karić sa potpredsjednikom FBiH Milanom Dunović, iz GU Sarajeva saopćeno:

Zajednički je sa sastanka poručeno da će se u narednom periodu učiniti sve da se započne izgradnja spomen-obilježja žrtvama, jer bi na taj način Sarajevo pokazalo jedan otklon od onoga što se desilo na Kazanima u smislu distanciranja grada Sarajeva i građana te Armije BiH koja je u jednoj časnoj borbi branila grad i državu.

GU Sarajeva, 27.4.2021.

I u Nacrtu Plana rada GV Sarajeva u koji je i uvrštena izgradnja spomen obilježja na Kazanima također je korištena fraza “skidanje hipoteke” sa odbrane Sarajeva.  

Podizanje spomenika ima za cilj i skidanje ‘hipoteke’ sa obrane Sarajeva i pripadnika Armije Republike BiH, jer je za zločine na Kazanima, pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, osuđeno 14 pojedinaca nakon što su bh. vlasti 26. oktobra 1993. organizovale akciju ‘Trebević’ kako bi se zaustavili ovi zločini i obračunalo se sa zločincima u svojim redovima.

Plana rada GV Sarajeva, 2021.

Međutim, iz samog konačno usvojenog teksta koji će stajati na spomeniku, a koji je predložila Karić, nije evidentno na koji način je Grad Sarajevo “odlučno odbacio kolektivnu odgovornost za nedjela koja su počinili pojedinci”, kako je to napisala po usvajanju odluke, s obzirom na činjenicu da se na spomeniku nigdje ne navodi ko su bili počinioci zločina/ubistava. 

Postoji li kolektivna odgovornost i šta je to “hipoteka”?

Termin “kolektivna odgovornost” koji koristi Karić sporan je tim više što su za zločine na Kazanima već izrečene pojedinačne presude, i to za 14 pripadnika 10. brdske brigade Armije RBiH, tokom 1992. i 1993. godine.  

Tako se u presudi u procesu u kojem su u septembru 1996. godine pred tadašnjim Višim sudom u Sarajevu osuđeni Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak, Mevludin Selak – po šest godina zatvora, te Senad Hasić, Sabahudin Žiga, Samir Seferović, Omer Tendžo, Esad Raonić, Samir Ljubović, Senad Haračić, Armin Hodžić na po deset mjeseci zatvora, navodi da su počinjeni zločini vršeni “po naređenju komandanta X.BBR Topalović Mušana zv. “Caco”.

Trenutno se pred Kantonalnim Sudom u Sarajevu vodi proces protiv Samira Bejtića, nekadašnjeg pripadnika 10. brdske brigade Armije RBiH, kojeg Kantonalno tužilaštvo, kako navodi portal Detektor, tereti da je 25. decembra 1992. godine nezakonito mobilisanog civila Zorana Vučurevića odveo ispred linije razdvajanja koju su držale snage Armije RBiH i ubio ga ispalivši u njega dva hica iz pištolja, a nakon toga tijelo polio razrjeđivačem radi uklanjanja tragova zločina. Ova tačka Bejtića tereti za ratni zločin, a optužnica ga po još tri tačke tereti za krivična djela ubistva.

Kako navodi Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije u knjizi koja se bavi zločinima na Kazanima, Vrhovni sud Federacije BiH je 2015. godine ukinuo posljednju presudu kojom je Samir Bejtić oslobođen optužbi, a predmet je ponovo vraćen na suđenje Kantonalnom sudu u Sarajevu. U ranijem periodu sudovi su donosili nekoliko odluka u vezi ovog predmeta. Tako je 2006. godine Bejtić osuđen na 14 i po godina zatvora za zločine počinjene na Kazanima, a potom je dva puta oslobođen – 2008. i 2011. godine. Vrhovni sud je svaki put ukidao presude Kantonalnog suda i ukazivao na bitne povrede odredbi krivičnog postupka. Samir Bejtić je jedina osoba koja je optužena za ratne zločine počinjene na Kazanima. 

Lokalitet na Kazanima u proteklim godinama posjećivali su i brojni politički predstavnici stranaka sa sjedištem u Sarajevu koji su žrtvama odavali počast ne sporeći činjenice o počiniteljima ubistava.  

Tranzicijska pravda i memorijali

Memorijali predstavljaju jedan od osnovnih mehanizama tranzicijske pravde, a oni su u BiH često izgrađeni bez poznavanja ovog koncepta. Kako navodi Anida Sokol, autorica teksta “Memorijali u BiH – provokacije ili mjesta za uspostavu dialoga?”, objavljenog za Mrežu mira, u BiH je teško pronaći ravnotežu između traumatične prošlosti i bolje budućnosti kada su u pitanju natpisi na memorijalima.

Ravnotežu između traumatične prošlosti i bolje budućnosti teško je pronaći i kada su u pitanju natpisi na memorijalima. Memorijali u BiH izgrađeni su bez poznavanja koncepta tranzicijske pravde, često sa vidno naglašenim sakralnim elementim i emotivnom funkcijom, dok pedagoška nije prepoznata. Većinom nose poruku ko je žrtva, a ko počinilac, što produbljuje etničke tenzije, ali i može, kako je zaključeno na gore spomenutoj konferenciji, biti sjeme budućeg sukoba i navoditi mlađe generacije na mržju i traženje osvete. Zbog toga u UNDP-ovom Vodiču za tranzicijsku pravdu memorijal uspostavljen na mjesto logora Keraterm kod Prijedora smatra se za pozitivan primjer jer poruka ispisana na ploči ne izražava nikakav vrijednosni sud, niti imenuje počinioce, što se navodi kao preporuka za druge memorijale. Međutim, s druge strane potreba za prepoznavanjem krivca je velika, te žrtve i porodice žrtava zahtjevaju da na memorijalima ne pišu samo imena žrtava već i počinitelji.

Anida Sokol, “Memorijali u BiH – provokacije ili mjesta za uspostavu dialoga?”

Kako se navodi u ovoj analizi, jedini državni zakon koji se bavi pitanjem obilježavanja memorijala, ali isključivo u školama i školskim dvorištima, jeste Kriteriji za školske nazive i simbole. Prihvatljivi školski simboli po ovom kriteriju su: “Ratne spomen-ploče koje sadrže imena poginulih, godinu rođenja i godinu stradanja, a ne sadrže interpretacije i kvalifikacije rata, kao i spomenici na kojima nema uvredljivih i neprihvatljivih pisanih poruka”.

Ipak kako navodi autorica “analiza provedbe kriterija za školske nazive i obilježja iz 2008. godine potvrdila je da se ovaj zakon ne poštuje, te da 556 škola u BiH (što je oko 27 posto) imaju sporne simbole koji se uglavnom odnose na spomen-obilježja poginulim borcima iz posljednjeg rata”.

Politizacija procesa memorijalizacije u BiH prepoznata je i u radnom tekstu strategije tranzicijske pravde u BiH za period od 2012. do 2016. godine, a koji se može naći na zvaničnoj stranici Ministarstva pravde BiH. Međutim ova strategija nikada nije usvojena u državnim institucijama, kako za navedeni period tako ni kasnije. 

Memorijali u BiH podižu se najčešće na vidnim i javnim mjestima, poput centralnih trgova, ispred javnih institucija, u školskim dvorištima, pored prometnih saobraćajnica, u krugovima firmi, mjestima ukopa, u sklopu vjerskih objekata, kao i na drugim javnim prostorima. Gotovo u svakoj bh. općini podignuta su spomenobilježja kojima su obilježeni događaji iz prošlog rata. Ti spomenici najčešće su posvećeni vojnim i civilnim žrtvama jedne etničke skupine, te vojnim formacijama ili politikama koje su dominantne u toj lokalnoj zajednici.

Strategija tranzicijske pravde u BiH 2012 – 2016. (Radni tekst)

Da je bh. društvo dovedeno u situaciju u kojoj je prijeko potrebna Strategija tranzicijske pravde misaona imenica, te da njeno neusvajanje i odugovlačenje samo produbljuje rane u bh. društvu, ukazivala je i Inicijativa za monitoring EU integracija BiH još krajem 2018. godine. 

Donošenje državnog zakona koji bi postavio kriterije za podizanje spomenika za sve žrtve u cijeloj zemlji, preporuka je i Radne grupe za prisilne nestanke pri UN-u koja je još u svom izvještaju iz novembra 2010. godine, između ostalog, navela:

Treba donijeti državni zakon o pitanju spomen-obilježja. Taj zakon bi trebao postaviti kriterije i procese za podizanje spomenika za sve žrtve u cijeloj zemlji, s obzirom na to da su se porodice žalile da su naišle na odbijanje zahtjeva za podizanje takvih spomenika kod lokalnih vlasti drugih etničkih grupa.

Radna grupa UN-a za prisilne i nedobrovoljne nestanke, izvještaj, novembar 2010

U Bosni i Hercegovini rijetki su i zajednički spomenici žrtvama rata, a u našoj zemlji tek ih je nekoliko izgrađeno. Jedan od prvih takvih spomenika bez nacionalnih i vjerskih obilježja izgrađen je u Varešu tokom 2016. godine, pisao je nedavno BIRN BiH, a slični spomenici civilnim žrtvama rata postoje i u Žepču i Bosanskom Petrovcu. 

Iz svega navedenog jasno je da i 25 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini ne postoje ni strategija ni vizija o tome kako bi se na prihvatljiv riješilo pitanje memorijalizacije kao jednog od bitnih mehanizama tranzicijske pravde. O tome da ne postoji spremnost nadležnih najbolje svjedoči i činjenica da četvrt stoljeća nakon završetka rata, BiH nema usvojenu Strategiju tranzicijske pravde koja bi uredila i načine podizanja spomenika žrtvama. Čin podizanja spomenika žrtvama zločina izvršenih po naređenju komandanta 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cace na Kazanima u Sarajevu, svakako je pozitivan primjer, ali se na kraju može postaviti pitanje koliko će on doprinositi pisanju istine o ovim zločinima ukoliko se na njemu ne naznače oni koji su ih i počinili.

(Istinomjer.ba)