Almir Terzić: Radnici u Bosni i Hercegovini su slomljeni

Slučaj prvi – Protesti i štrajk radnika svih branši: javne uprave, zdravstva, obrazovanja, kulture, carine, policije… u Republici Sloveniji, njihovo jedinstvo pokazalo je ne samo vrhunac složnosti nego što je najvažnije – svijesti. Na ulicama se okupilo više od stotinu hiljada ne samo radnika, već i svih drugih kako bi iskazali podršku njima i usprotivili se politici štednje vlasti nad uposlenicima. Vrhunac demokracije!

Slovenci ne dozvoljavaju da im plaće budu smanjene za 5 posto. S pravom. Jer, znaju da će zbog toga živjeti lošije. Da će im potrošačka korpa biti praznija.

I u svemu tome ih ne zanima ko je na vlasti, ko opozicija. Žele samo da žive život dostojan čovjeka. Hoće da za svoj rad budu osim redovno i adekvatno plaćeni. A, prosječna plaća u Sloveniji je oko 972 eura (oko 1.900 KM).

Slučaj drugi (važniji) – Isti dan dok su na ulicama svih većih gradova u Republici Sloveniji odzvanjali povici nezadovoljnih radnika tražeći smjene i ostavke vlasti sindikati u Bosni i Hercegovini, tačnije Republici Srpskoj potpisali su kapitulaciju. Kako drugačije nazvati moratorij na štrajk uposlenih koji je počeo u ponedjeljak, a slomljen već u srijedu u jutarnjim satima. A, ni od ponedjeljaka do srijede kao da ga nije ni bilo.

Radnici u Republici Srpskoj, ali i brojnim kantonima u Federaciji BiH imali su namjeru iskazati nezadovoljstvo što su im odlukama vlada propisana umanjenja plaća za 10 posto na ionako već prebijedna primanja. Prosječna plaća u BiH je svega oko 820 KM, a i nju primaju tek rijetki. Što u njenoj visini, što u redovnosti.

Mora se osigurati minimum procesa rada!? Stav je vlasti. Dakle, rad ne smije biti ugrožen, a radnici mogu da mjesecima, pa i godinama ne primaju plaće, neplaćaju im se doprinosi i zdravstveno osiguranje. Bez odgovornosti onih koji to čine. I to je uredu?!

Očito je – radnici su krivi za sve. Po onoj iz dijela Top liste nadrealista štrajk Vlade 2 – “moj prijedlog je da tražimo nove rudare”.

I dok u Sloveniji radnici, ali i drugi slojevi društva podržavaju kolege – radnike, u Bosni i Hercegovini potpuno obrnuta situacija. Radnici razjedinjeni: entitetski, nacionalno, vjerski, jezički, sindikalno, granski i kako sve više ne. U ovom slučaju pokazala se isplativa ona narodna: zavadi pa vladaj. Do beskonačnosti. To je i ključ uspjeha takozvanih lidera stranaka koje se na vlasti i održavaju po 20 i više godina. A, i sindikalci su priča za sebe. I sami su odgovorni za sve što se dešava. To su ljudi sa platnih spiskova vlada i česti kandidati stranaka na izborima. Isto je i sa inim udruženjima koja “štite” prava određenih grupacija. I drugi (sindikati) i treći (udruženja) pomažu prvim (vlasti) da sjede tu gdje jesu. U svojim udobnim i što je još važnije sigurnim foteljama.

U Bosni i Hercegovini niti ima svijesti niti solidarnosti. Umjesto podrške osuda. Sa svih strana. Od vlade zastrašivanja i prijetnje da će štrajkaći ostati i bez tih umanjenih, prebijednih primanja, pa čak i posla. Od građana pak, prigovori – oni bar imaju i tih mizernih 800 KM. Čemu štrajk? Protest? Ne daj Bože gore. Treba šutjeti i trpjeti. Dobro je dok se išta prima. Bolje i minimalac nego ništa. Sve su ovo poruke “podrške” onim koji su imali namjeru iskazati svoje nezadovoljstvo.

Ono što je najgore i očito je jedino je prisutno u Bosni i Hercegovini jeste činjenica da nikoga ne zanimaju tuđi problemi. Mlade ne zanimaju penzioneri/umirovljenici kao da oni jednoga dana to isto neće biti. Radnike ne zanimaju oni koji su bez posla. One bez posla oni koji rade. Penzionere/umirovljenike ne zanimaju problemi radnika, mladih…

Uz sve to u Bosni i Hercegovinu uvukao se najgori mogući snidrom. Često se može ćuti – ma šta nas briga. Neka štrajkuju u RS-u. ili Federaciji BiH. Kantonu ovom ili onom. Po onoj – nek komšiji crkne krava. Kao da se ne radi o istoj državi – Bosni i Hercegovini. Sve se to dešava pred našim vratima. Samo je pitanje kada ćemo biti slijedeći. Dok, se u Bosni i Hercegovini ne probudi svijest da su problemi mladih, radnika, nezaposlenih, penzionera/umirovljenika, učenika svih nas bit ćemo i dalje na dnu – života.

Podsjeti me nedavno drugarica na onu izreku iz Drugog svjetskog rata zašto je važno da se glasno govori: “Kad su odvodili onoga – ćutao sam, kad su odvodili ovoga opet sam ćutao. A, kad je došao red na mene nije imao ko da (pro)govori!”

Za razliku od Slovenije gdje se stavovi iskazuju javno bez straha u Bosni i Hercegovini su njeni konstitutivni narodi, ostali i sve građanke i građani to rade u kafanama na trač partijama. Tu se, uz kafu/kavu s puno hrabrosti “bune” zbog tešku situacije, siromaštva, lopovluka, kriminala, korupcije, a dotaknu se i kolega i komšija. Onako usput.

Dakle, radnici u Bosni i Hercegovini su slomljeni. Pali su na koljena.

Ako i dalje budu šutjeli i trpjeli ono što im slijedi kao sigurni naredni korak bit će da će raditi i bez minimalca. Gratis. Besplatno. Džaba. Za takvo što sami će biti i sami su krivi. Sami su sebe obezvrijedili. Ali, što bi narod rekao:ne daj Bože gore. I od besplatnog rada ima gore?!

Almir Terzić
(6yka.com)