Analiza: Neodgovornost, nedosljednost, ili naprosto bezobrazluk Dragana Čovića?

Sav “sjaj i bijedu” bosanskohercegovačke politike pokazao je predsjednik HDZ-a Dragan Čović gostujući u emisiji Pošteno na Federalnoj televiziji. Govoreći o najaktuelnijim temama poput rješavanja odluke „Sejdić-Finci“, popisa stanovništva, obećanjima o skoroj rekonstrukciji Vlade FBiH iz prošle godine, te sudskim procesima vođenim protiv njega, Čović je izgovorio više stvari koje su zaslužile podrobniju analizu sa stanovišta istinitosti i dosljednosti izjava koje je u ovom intervjuu dao.

Povod gostovanja u emisiji bio je sastanak lidera šest političkih partija iz BiH sa evropskim komesarom za proširenje Stefanom Fuleom, održan noć ranije u Sarajevu, nakon kojeg su lideri SDA, SBB-a i SDP-a otvoreno optužili Dragana Čovića za ponovni neuspjeh sastanka i dizanje praga uslova za postizanje dogovora.

Neistina: HDZ BiH se zalaže za jednakopravnost svih građana BiH

Kako tvrdi Čović, partijski lideri su gotovo postigli dogovor da se dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH biraju kroz jednu izbornu jedinicu i dva izborna “područja” sa po pet kantona, međutim uslov HDZ-a je, prema njegovim riječima, da se to unese u Ustav, jer bi se na taj način ispoštovao “famozni” princip „da jedan narod drugom ne bira predstavnike“.

Dakle, kao što je bilo jasno od samog početka vaninstitucionalnih pregovora pod pokroviteljstvom EU-a, o čemu je nebrojeno puta pisao i Istinomjer, svi vođeni razgovori nisu bili usmjereni ka rješavanju diskriminacije nekonstitutivnih naroda u BiH, nego upravo na rješavanje položaja hrvatskog naroda, onako kako ga vide Dragan Čović i HDZ. Priznaje to i Dragan Čović, pa kaže kako je duboko uvjeren da će implementacijom odluke u slučaju “Sejdić i Finci” Hrvati u BiH biti „ustavno jednakopravni sa druga dva naroda“. U tome ga nije pokolebala ni činjenica da se ova presuda uopšte ne bavi položajem konstitutivnih naroda u BiH, a ni činjenica da Hrvati u BiH već jesu ustavno jednakopravni sa druga dva konstitutivna naroda.

Što se tiče rješavanja položaja ostalih, odnosno građana BiH, Čović kaže da su o tome „dosta korektno“ razgovarali – čak dva puta (na sastancima u Pragu i Sarajevu). Pored toga, Čović je dao svoj osvrt na samu kategoriju “ostalih” u Ustavu BiH:.

„Ostali je izmišljena kategorija. Vrijeđamo ljude. Pa nismo ja i vi ostali, nit je gospodin Sejdić, nit je gospodin Finci ostali. Čak u Ustavu BiH, nek ga neko pročita, imamo u zagradi iza tri konstitutivna naroda, spominju se ostali malim slovima, a onda iza zagrade se doda građani BiH. Neko bi želio da od ostalih napravi četvrtu grupaciju u BiH i to je opasno i to ne treba Bosni i Hercegovini. Mi smo kazali da su to građani BiH koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. Što je sasvim korektno“, rekao je Dragan Čović, te dodao da “ako ne napravimo ravnotežu nacionalnog i građanskog, BiH nikada neće funkcionirati kao normalna država, odnosno ako legitimni predstavnici bilo kojeg naroda, u ovom slučaju hrvatskog naroda, nisu u vlasti”.

Zabrinutost Dragana Čovića za uvredljivost i nekorektnost termina “ostali” je više nego licemjerna, jer je i sam priznao da su prava i položaj “onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda” posljednja stvar kojom se bavio u pregovorima sa šefovima ostalih stranaka. Prema odluci suda iz Strazbura, institucije BiH dužne su da osiguraju da svi građani/ke na cijeloj teritoriji BiH, bez obzira kako se oni nazivali, imaju ista Ustavom zagarantovana prava. Stoga je degutantno da baš Dragan Čović pominje izmirenje građanskog i nacionalnog koncepta u BiH kao ključ rješenja, jer je upravo Čović, svojim upornim insistiranjem na izmjenama Ustava koje prevazilaze okvire odluke „Sejdić i Finci“, konstantno skretao tok razgovora u sferu nacionalnog i više puta (uključujući i nastup u ovoj emisiji) potvrdio da mu je prioritet u ovom procesu “rješavanje hrvatskog pitanja”.

Nedosljednost: Ja nemam ništa sa predloženim “izbornim područjima”

Za prijedlog tzv. dva „plutajuća izborna područja“ u FBiH, Čović je rekao da to nije idealno rješenje, ali da bi potpisao takav dokument ukoliko bi se kroz Ustav osiguralo da se ispoštuje “princip da jedan narod drugom ne bira predstavnike”, te se način izbora članova Predsjedništva baziran na tom principu, umjesto u Izborni zakon BiH, unio u sam Ustav BiH. Isto tako, Čović je ustvrdio da je ovaj prijedlog došao od „bošnjačkih političkih partija“ i da bi ga on čak i nerado prihvatio, pod već pomenutim uslovima. Ni ova se tvrdnja ne može označiti nikako drugačije do kao nedosljedna i licemjerna, budući da ni izborne jedinice ni izborna područja nisu niti spomenute u odluci Evropskog suda za ljudska prava, a upravo ih je Dragan Čović u ovim pregovorima nametnuo kao ključnu temu, od koje zavisi njegov pristanak ili odbijanje zajedničkog dogovora. Pored toga, javnost u BiH je još od Opštih izbora 2010. godine, kada je Čović najavio osnivanje „trećeg entiteta“ sa stolnim gradom Mostarom, svjedok njegovog insistiranja da se uspostavi jedno područje u FBiH sa hrvatskom većinom, koje je nastavio i kroz višegodišnje neuspjele pregovora o implementaciji odluke „Sejdić i Finci“. Dodatno, nema nikakve sumnje da, ako bi se u Ustav BiH unijela odrednica o etnicitetu samih glasača i “legitimnosti predstavnika naroda”, to bi bio povod za niz novih tužbi protiv BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Nedosljednost: Kad bi znali šta tražimo, svi bi nas podržali. No, mi to ipak krijemo.

Interesantna je i tvrdnja koju je Čović u ovoj emisiji iznio, da, ukoliko bi HDZ BiH dobio „mogućnost da sve građane upozna sa onim što predlažu, da bi se 99% tih građana  sa time složilo“, koja pokazuje još jednu nedosljednost lidera HDZ-a. Naime, da je i jedan od stranačkih lidera uključenih u ove pregovore želio imati transparentan proces izmjene najvažnijeg pravnog dokumenta u državi, taj proces bi se vodio u institucijama ove zemlje, a ne na tajnim i polutajnim sastancima, zatvorenim za javnost i bez prezentacije samih prijedloga o kojima se razgovara.

Neistina: Popis je pokazao “koliko koga ima” u BiH, a ja sam legitimni predstavnik hrvatskog naroda

Čović je, kako je naveo, “zadovoljan rezultatima Popisa stanovništva u BiH” i podatkom da u BiH živi 550.000 Hrvata. Podacima o broju konstitutivnih naroda i ostalih već uveliko barataju politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda, iako za to ne postoji nikakav zakonski osnov, niti legitiman izvor informacija. Sam Čović je nakon završetka Popisa 2013, krajem oktobra prošle godine, izjavio kako na osnovu podataka koje “svakodnevno dobiva sa terena” može reći da u BiH živi blizu 570.000 Hrvata. Ovog puta se osvrnuo na nešto manju cifru, jednako misterioznog porijekla:

„Apsolutno sam zadovoljan rezultatima popisa. Popis stanovništva je dao odgovor, iako su ovo nezvanični podaci, na dva pitanja. Prvo je pitanje da nas ima ipak pristojniji broj, da smo otporniji i žilaviji narod nego što su neki priželjkivali i druga stvar je da gdje god se nismo politički organizirali, nas nema. I to je upozorenje Draganu Čoviću koji u ime hrvatskog naroda stavlja potpis na bilo kakav dokument. Ako pogledate kakve su najave i prognoze bile, a neki su predviđali da će čak ostalih biti više nego hrvata u BiH, onda kada kažete 550.000 mogli biste reći da imate zadovoljstvo“, rekao je Čović.

Istog dana kada je Dragan Čović gostovao u emisiji “Pošteno”, Agencija za statistiku BiH objavila je da još uvijek ne postoje nikakvi podaci o brojevima i procentima etničkih skupina u Bosni i Hercegovini, te da čak ni prebrojavanje i unošenje ovih podataka još nije započeto i da brojevi kojima se barata u javnosti nisu zasnovani ni na kakvim “preliminarnim i nezvaničnim” podacima. Agencija je tada najavila da se prvi podaci o detaljnijim rezultatima popisa mogu očekivati tek krajem 2014. ili početkom 2015. godine. Predstavljanje izmišljenih brojeva kao “nezvaničnih podataka” – koje je opovrgla institucija nadležna za provođenje popisa – ne samo da je neodgovorno i neozbiljno, već ukazuje na to da partijski lideri ili svjesno obmanjuju javnost, ili se služe nezakonitim sredstvima kako bi dobili uvid u povjerljive podatke kojima ne bi trebali imati pristup.

Ukoliko je u pitanju drugi slučaj – dakle, mogućnost da je Čović zaista došao do rezultata popisa kojima nije smio imati pristup – ako bismo brojeve na koje se poziva Čović uzeli kao tačne, postavlja se pitanje utemeljenosti druge Čovićeve teze: one o njegovoj ulozi legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH. Čović je nebrojeno puta sebe opisao upravo na ovaj način, a naročito u kontekstu izbora članova Predsjedništva i rješavanja odluke “Sejdić i Finci”. I u ovom intervjuu Čović je naglasio kako on na svaki dokument o kojem se razgovara potpis stavlja “u ime hrvatskog naroda”. Uporedimo li broj Hrvata u BiH na koji se poziva Dragan Čović, sa brojem glasova koje je njegova partija osvojila na izborima (prihvativši Čovićeve premise da za HDZ glasaju samo Hrvati i da Hrvati glasaju samo za HDZ), dolazimo do podatka da HDZ trenutno ima podršku tek četvrtine biračkog tijela za koje tvrdi da mu je jedini legitimni predstavnik.

Naime, na Opštim/općim izborima 2010. godine, HDZ BiH je osvojio ukupno 112.115 glasova za Parlament BiH u Federaciji BiH, a ako ovom broju dodamo i glasove iz Republike Srpske, dobijamo cifru od 114.474 glasova koje je HDZ BiH ukupno osvojio na državnom nivou. Prema podacima CIK-a, u BiH je za Opšte izbore 2010. godine bilo registrovano 3.132.231 birača, dok prema prvim preliminarnim rezultatima u BiH živi 3.791.662 ljudi, što znači da broj glasača u zemlji iznosi 82,6% ukupnog stanovništva. Ako taj procenat primjenimo na broj Hrvata kojim barata Čović, ispada da u tom etničkom korpusu pravo glasa ima 454.300 glasača, to jest da je HDZ BiH na izborima osvojio podršku tek 25% hrvatskog biračkog tijela (uz već iznesene pretpostavke da su glasači HDZ BiH isključivo Hrvati). Prenesu li se isti ovi procenti na broj popisanih Hrvata koji je Dragan Čović “dobio sa terena” netom nakon završenog popisa, njegov je položaj “legitimnog predstavnika” još upitniji, budući da od 570.000 ljudi biračko pravo ima u prosjeku 470.820 osoba, što bi značilo da je HDZ uspio dobiti glas tek 23.8 % hrvatskog biračkog tijela.

Dakle, ako uporedimo rezultate Izbora 2010. godine sa “nezvaničnim podacima” o broju Hrvata u BiH na koje se poziva Čović, opravdano se može postaviti pitanje odakle Dragan Čović crpi legitimitet da “stavlja potpise” i pregovara o izmjenama Ustava u ime, kako to sam tvrdi, hrvatskog naroda.

Glede “nezvaničnih” podataka o rezultatima popisa u BiH, Čović je još izjavio i da je tužan zbog podatka da u Republici Srpskoj živi samo 2% Hrvata, te da se HDZ ne samo zalagao za one Hrvate koji žive u RS, nego “i više od toga, ali da se tom broju treba prilagoditi”.

Međutim, nastojanje HDZ-a da učestvuje u političkom životu u Republici Srpskoj do sada je bilo više nego minorno, sa znatno gorim rezultatima nego u Federaciji BiH. Na Opštim/općim izborima 2010. godine, HDZ BiH imala je samo dva kandidata iz RS za Parlament BiH (Luku Miloša i Dragana Varuneka), koji su ukupno osvojili 2.361 glas. Situacija nije ništa bolja ni kada se pogledaju rezultati za Narodnu skupštinu RS, za koju je HDZ BiH imala 31 kandidata, ali sa osvojenih 2.833 glasa nije dobila niti jedno zastupničko mjesto. U Republici Srpskoj, prema preliminarnim rezultatima popisa, živi 1.326.991 osoba, te bi se broj Hrvata u RS (prema procentima koje iznosi Čović) mogao procijeniti na 26.540, od čega se može govoriti o prosječnom broju od 21.922 registriranih birača. To bi značilo da su HDZ-ovi kandidati za Parlament BiH osvojili tek 10,7%, a kandidati za Narodnu skupštinu RS 12,9% glasova hrvatskog biračkog tijela u RS.

Dakle, čak iako “pretpostavljenih” 2% Hrvata u Republici Srpskoj podrazumijeva jako mali broj ljudi, taj je broj opet daleko veći od broja glasova koje je osvojila HDZ u RS, što dovoljno govori o Čovićevom zalaganju za položaj ovog naroda u ovom entitetu, a još više o legitimitetu koji na osnovu toga ima njegova stranka. Dodatno, funkciju potpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda obnaša Emil Vlajki iz SNSD-a, o kojem Dragan Čović nije želio govoriti u ovoj emisiji, kao što ni do sada nikad nije postavio pitanje njegove “legitimnosti kao predstavnika hrvatskog naroda” na način kako je to činio sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH, te nosiocima izvršne vlasti u Federaciji BiH.

Neistina: HDZ BiH nije zainteresiran za ulazak u Vladu FBiH

Čitav niz nedosljednosti izrekao je Dragan Čović i na temu rekonstrukcije Vlade FBiH. Upitan o neuspjehu HDZ BiH da postane dio izvršne vlasti u Federaciji BiH, Čović je izjavio da “HDZ  nije želio ući u Vladu FBiH po pravilima koja su nametnuta”, te da je od te namjere “digao ruke” jer je “dobro procijenio rizike” i jer se o aktuelnoj Vladi FBiH ne može reći ništa dobro. No, prethodne dvije godine više nego jasno opovrgavaju ovakve tvrdnje, budući da je HDZ od samog početka priče o formiranju, a zatim i rekonstrukciji federalne vlade, na sve načine pokušavao postati njenim dijelom.

Još kada je formirana Vlada FBiH, u martu 2011. godine, tadašnja predsjednica FBiH Borjana Krišto podnijela je Ustavnom sudu FBiH zahtjev za ocjenu ustavnosti konstitutivne sjednice Doma naroda Parlamenta FBiH i zatražila donošenje privremene mjere obustave svih odluka koje su donesene nakon konstituiranja nepotpunog Doma naroda i potvrđivanja Vlade FBiH. Bio je ovo prvi pokušaj HDZ-a da osigura svoje učešće u Vladi FBiH. Nakon što je Vlada FBiH ipak formirana bez ove stranke, njeno se djelovanje preusmjerilo na pokušaje da ostvari postizborne koalicije i sa SDA i sa SDP-om, kako bi postala dio Vlade FBiH nakon njene rekonstrukcije.

U martu 2012. godine, Dragan Čović je sa liderom SDA Sulejmanom Tihićem potpisao izjavu o zajedničkoj saradnji na svim nivoima vlasti, dok je SDA još uvijek bila dio parlamentarne većine u ovom entitetu, dok je istovremeno vodio pregovore i sa SDP-om, koji je u to vrijeme raskidao koaliciju sa SDA, odnosno odustao od zajedničke platforme o djelovanju u izvršnoj vlasti.

Sredinom juna 2012. godine, kada je došlo do raspada “Platforme” SDP-a, SDA-a, HSP-a i NSRZB na osnovu koje je 2011. godine formirana Vlada FBiH, Čović je izjavio:

„Program koji precizira dogovor SDP-a i HDZ-a je spreman i mislim da je danas priča završena. Ovih dana ćemo pokrenuti sve ono o čemu smo ranije razgovarali vezano za Vladu Federacije, javna preduzeća, Parlament Federacije i sve ono što je bitno za Federalnu razinu vlasti“, kazao je tada Čović. Gostujući u istoj emisiji krajem 2012. godine, Čović je ponovo najavio kako će HDZ BiH ući u Vladu FBiH nakon što je o tome postigao dogovor sa predstavnicima SDP-a BiH. Kasnije je u Parlamentu FBiH formirana nova parlamentarna većina koja je izglasala nepovjerenje federalnoj Vladi u februaru 2013. godine, no s obzirom da su delegati SDA u Domu naroda Parlamenta FBiH na ovu odluku uložili prigovor o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa, krajnju odluku bi trebao donijeti Ustavni sud FBiH koji već  godinama nema kapacitet da donosi odluke zbog nemogućnosti izbora dvoje sudija ovog suda. Problem sa funkcioniranjem Ustavnog suda FBiH apostrofirao je i Dragan Čović u ovom intervjuu, no ostaje činjenica da su njegove tvrdnje o tome da HDZ BiH nije želio ući u Vladu FBiH, koje je izrekao gostujući na FTV-u, apsolutno netačne. Dragan Čović je itekako insistirao na ulasku u Vladu FBiH i preuzimanju kontrole nad javnim preduzećima, pri tome mijenjajući potencijalne koalicione partnere od jednog do drugog dogovora.

Šta, na kraju, znači javna riječ u BiH?

Način na koji je o ovim temama govorio Dragan Čović u emisiji “Pošteno”, žalostan je pokazatelj nivoa neodgovornosti prema javno izgovorenoj riječi, koji se susreće u javnim nastupima ne samo Čovićevim, već i mnogih drugih domaćih političara. Nedosljednost sopstvenim stavovima i postupcima, kontradiktorne teze za koje ne postoji nikakvo činjenično uporište, manipuliranje brojevima koji se mogu naći samo u neobjavljenim tajnim podacima, potpuno odsustvo bilo kakve odgovornosti za sopstvene propuste i neuspjehe  – sve je ovo demonstrirao predsjednik HDZ BiH u sat vremena svog nedavnog gostovanja na Federalnoj televiziji. Ništa manje bahat stav pokazao je Čović kada je odgovarao na pitanja o brojnim krivičnim prijavama koje su protiv njega pokrenute u proteklim godinama. Ne odstupajući od stava da upravo on predstavlja čitav jedan narod u Bosni i Hercegovini, Čović je našao za shodno da o krivičnim procesima, zbog kakvih se u bilo kojoj uređenoj državi odstupa sa bilo kakve javne funkcije, kaže samo to da se radi o političkom progonu za koji on očekuje – izvinjenje.

Nažalost, daleko od toga da je postupanje kakvo je demonstrirao Dragan Čović usamljen ili rijedak slučaj na bh. političkoj sceni. No, za ovoliku količinu demonstriranog nepoštovanja – ako ničeg drugog, a ono bar inteligencije građana i građanki – moglo bi se reći da čak prevazilazi kategorije nedosljednosti i neodgovornosti, te da se s pravom može nazvati čistim bezobrazlukom.

(Istinomjer.ba)