Implikacije pristupa Hrvatske Evropskoj uniji na BiH
Prvog dana jula 2014. godine, bila je prva godišnjica pristupa Hrvatske Evropskoj uniji, kada je Bosna i Hercegovina dobila oko 1.000 kilometara dugu granicu s EU. Prije godinu dana sedmicama, i prije, ali i nakon pristupa, vodile su se javne diskusije o eventualnim posljedicama prema BiH. Prije svega, vodile su se diskusije o tome kako će se pristup ekonomski odraziti na BiH, jer je Hrvatska predstavljala jedno od najvećih i najbitnijih tržišta za izvoz roba iz Bosne i Hercegovine. Pristupom je, naime, Hrvatska automatski počela primjenjivati standarde EU, čime je za veliki broj proizvoda BiH, koji ne ispunjavaju te standarde postalo nemoguće izvoziti. S druge strane, Hrvatska je onemogućena da u BiH uvozi proizvode bez carina, obzirom da se za mnoge proizvode iz EU prilikom uvoza plaćaju carine.
Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS) u svom najnovijem izdanju Novih pogleda, upravo se bavila pitanjima implikacija pristupa Hrvatske Evropskoj uniji na Bosnu i Hercegovinu iz ekonomskog, političkog i ljudskopravaškog ugla.
Naime, kako su analize pokazale, i pored bojazni za gubitkom tržišta, mnoge bh. kompanije su se okrenule novim tržištima van EU, te su na taj način nadoknadili gubitke prouzrokovane nemogućnošću izvoza u Hrvatsku. Istovremeno, smanjio se uvoz iz Hrvatske, a to je prouzrokovalo da su domaće firme nadoknadile svojim proizvodima praznine na tržištu.
U pogledu ljudskih prava, nakon pristupa Hrvatske, najviše su se isticala dva pitanja. Naime, jedna od analiza jasno ukazuje na djelovanje kako hrvatskih vladinih i nevladinih institucija, tako i najviših hrvatskih zvaničnika/ca, koje je u značajnoj mjeri usklađeno sa potrebama domaće hrvatske etnonacionalne političke agende, ponajviše određene djelovanjem HDZ-a BiH. Ovo uvjerenje temelji se na postupanju zvanične politike Republike Hrvatske na nacionalnom, regionalnom i evropskom nivou od 1. jula 2013. godine, kada je Hrvatska postala članicom Evropske Unije. Najprije, popis stanovništva u BiH, između ostalog, bio je obilježen jakom nacionalističkom kampanjom, koju je osmislio i sproveo HDZ BiH i koja je, na određeni način, podržana kroz zvanične nastupe i djelovanje zvaničnika i institucija Republike Hrvatske.
Drugo pitanje, kojem se posvetila pažnja je i djelovanje zvanične Hrvatske u procesu postizanja političkog dogovora o provođenju strazburške presude Sejdić – Finci koji koji bi ponajprije trebao biti stvar unutrašnje politike Bosne i Hercegovine. Ono je naročito bilo vidljivo u nastupima hrvatskih zastupnika i zastupnica u Evropskom parlamentu, koji su prvenstveno bili u funkciji operativne politike HDZ BiH koja je provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava vidjela, a i dalje vidi, kao osnov za rješavanje tzv. „hrvatskog pitanja“ u BiH.
Također, jedna od značajnijih implikacija je zvanično proklamovana namjera Hrvatske da vodi dobrosusjedsku politiku promoviranja i zastupanja interesa zemalja regije, uključujući, naravno, i Bosnu i Hercegovinu, u njihovom procesu pridruživanja Evropskoj Uniji. Prva značajnija manifestacija ove hrvatske politike došla je u vidu inicijative za utvrđivanje posebnog pristupa EU prema Bosni i Hercegovini u procesu njenog pridruživanja. Trenutne uvjete potrebno je učiniti dijelom pretpristupnih pregovora, nakon što se Bosni i Hercegovini odobri kandidatski status – suština je hrvatskog prijedloga, koji je u formi non papera, ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, uputila prema vladama članicama Vijeća za vanjske poslove EU u aprilu 2014. godine. Prijedlog je utemeljen na uvjerenju da kandidatski status, omogućen svojevrsnim odgađanjem zadovoljavanja uvjeta koje je EU postavila pred Bosnu i Hercegovinu, može biti taj prijeko potrebni poticaj koji će ohrabriti političke elite u sklapanju političkih kompromisa i odblokirati zaustavljene procese, ali, vjerovatno, i čvršće opredijeliti široku domaću javnost za ubrzavanje procesa europskih integracija, što podrazumijeva odgovarajući javni pritisak, a zatim i posljedičnu spremnost političkih donosioca/teljica odluka na stvarni dogovor.
Ipak, podrška inicijativi je izostala i to ponajprije, prema mišljenju nekolicine autora i autorica, zbog posvemašnje domaće inertnosti u pogledu stvarnog usklađivanja sa evropskim standardima, naročito onima u oblasti ljudskih prava, pri čemu bi se popuštanje moglo pogrešno protumačiti kao izlišno nagrađivanje nesuradnje domaćih političkih aktera.
Cijeli broj možete pročitati ovdje