In memoriam: Emir Velić

Posljednji put se pozdravljamo s našim kolegom, prijateljem i jednim od najdivnijih ljudi koje smo poznavali, Emirom Velićem.

Njegov odlazak i dalje nam djeluje kao košmar iz kog ćemo se svakog trena probuditi, jer naprosto ne može biti istina da smo ga izgubili. Pisati o Emiru u prošlom vremenu neizmjerno je bolno. Teško je naći riječi kojima bismo se od njega oprostili, jer nije mu bilo vrijeme da ode niti nama da se s njim opraštamo. 

Naše misli su s njegovom porodicom i ljudima čije je živote dotakao i obasjao kao i naše. U ovom moru tuge pokušavamo jedni druge podsjetiti na to koliko smo sretni što smo ga poznavali, što smo imali priliku raditi i družiti se s njim. I naučiti od njega tako mnogo, iako je u naš tim došao kao njegov najmlađi član. Njegova pamet, brzina, entuzijazam, predanost poslu u kom je uživao i posvećenost vrijednostima u koje je vjerovao učinili su ga nezamjenjivim dijelom našeg kolektiva. To će zauvijek i ostati. Zbog Emira smo se znali šaliti da bi na Istinomjeru trebalo uvesti priznanje “Zaposlenik mjeseca” i da bi ga on dobio svaki put. Oslanjali smo se na njega kao na malo koga drugog i znamo da ga niko neće moći zamijeniti ni u kolektivu ni u našim životima. Jer Emir je bio divni veliki dječak koji je jednako gorljivo branio svoje velike ljubavi, FK Sarajevo i Taylor Swift, i analizirao političke procese s mudrošću i preciznošću mnogo starijom od svojih godina.  

Emir je bio briljantan, nesebičan i pun potencijala. Bio je jedan od onih mladih ljudi koji su svima oko sebe ulijevali nadu i optimizam, koje je tako teško pronaći u ovom vremenu. Diplomirao je međunarodne odnose i evropske studije na Internacionalnom Burch Univerzitetu, a magistrirao ih na Univerzitetu u Trentu. Trenirao je košarku u KK Igman Burch. Kolektivu “Zašto ne” pridružio se u novembru 2020. godine, kada je postao najmlađi istraživač na platformi Istinomjer. Iako su mu sva vrata bila otvorena, vratio se u Sarajevo jer je želio da svoje znanje i talenat ugradi u svoju zajednicu i svoje društvo, iskreno vjerujući u to da ga se treba i može mijenjati nabolje i dajući sve od sebe da tome doprinese. I po tome je bio poseban. 

Emir je u svom mladom životu prošao i postigao toliko toga, a tek je bio počeo. Imao je još mnogo toga da doživi i pruži i znamo da bi mu njegova beskrajna energija, pronicljivost i radoznalost otvorile još hiljade vrata. Neizreciva je nepravda što mu je to tako rano oduzeto. Nepravda je i što smo ostali uskraćeni za priliku da vidimo šta bi sve postigao i čime bi nas još zadivio. Znamo da bi.

Emir je iznenada preminuo u Ljubljani, gdje je trebao provesti nekoliko mjeseci u programu razmjene kojemu se radovao i pristupao mu s istim entuzijazmom koji je unosio u sve što je radio. Samo dva dana prije strašnih vijesti o njegovoj smrti, iako smo bili udaljeni, zajedno smo proveli dan praveći planove za narednu godinu, pričali, smijali se i šalili kao i uvijek kada smo bili skupa. Nismo ni slutili da će to biti posljednji put da smo s njim.

Tako ćemo ga i pamtiti, zauvijek mladog, nasmijanog, briljantnog, duhovitog, punog ideja i planova. Dat ćemo sve od sebe da ostvarimo sve što je zamislio tako da ga učinimo ponosnim. 

Zbogom, Vela, zauvijek ćeš ostati s nama.