Istinomjer analiza: Građani/ke traže samo ono što im je i obećano

Svima je jasno da su protesti u BiH uspjeli da promijene odnos snaga između onih na vlasti i onih koji ih biraju. Građani i građanke su konačno izašli pred vlastodršce u broju koji pokazuje ono što svi već znamo – da političari ne rade za građane/ke koji su im dali povjerenje na osnovu onoga što su obećali u predizbornoj kampanji 2010. godine.

Nakon protesta i ostavki četiri kantonalne vlade, građani/ke su uspostavili građanske plenume u više gradova Bosne i Hercegovine. Sa plenuma, kao i sa samih protesta koji su im prethodili, do sada je upućeno mnoštvo zahtjeva prema vlastima. U narednom periodu, realno je očekivati da će se građansko nezadovoljstvo prema vlastima nastaviti artikulisati na mnogo različitih načina, upravo u formi zahtjeva za konkretnim djelovanjem vlasti na rješavanju postojećih problema. Ova analiza će pokušati odgovoriti na pitanje koliko zahtjevi s kojima je javnost do sada upoznata imaju uporišta u onome što su nam stranke na vlasti obećale na početku aktualnog mandata.

Ukoliko se iz zahtjeva izdvoje oni koji nisu direktno vezani za smjenu vlasti (zahtjevi za ostavkama) ili same proteste (poput zahtjeva za procesuiranje policijske brutalnosti, ili amnestiju za uhapšene ),ono što im je zajedničko su zahtjevi za revizijom kriminalne privatizacije, obezbjeđivanje osnovnih ekonomskih i socijalnih prava, kao i ukidanje privilegija i smanjivanje plata nosiocima javnih funkcija, to jest smanjenje javne potrošnje koja je ogromnim dijelom usmjerena upravo naastronomske troškove administracije.

Pored raznih pokušaja medijske diskreditacije protesta, kao i pokušaja skoro svih dominantnih političkih stranaka da protestima, koji su nedvosmisleni izraz socijalnog bunta, pripišu etno-nacionalnu pozadinu, pojedini političari su zahtjeve koji su upućivani sa protesta, a kasnije i sa Plenuma, okarakterisali i kao nerealne i neispunjive. No, to nije smetalo političkim partijama da pred izbore u oktobru 2010. daju ista takva ‘nerealna i neispunjiva’ obećanja.

Tako je, recimo, revizija privatizacije – zahtjev koji je upućen sa svih Plenuma koji su se održali u BiH – SDP-u bilo jedan od lajt-motiva predizborne kampanje, a i “Platforma” (SDP, SDA, NSRzB i HSP) je sadržala isto obećanje.

Plenum u Tuzli je postavio zahtjev da se po hitnom postupku riješi pitanje regularnosti privatizacije firmi: “Dita”, “Polihem”, “Poliolhem”, “Gumara” i “Konjuh”, a kao prioritetno je navedeno da se uveže radni staž i osigura zdravstvena zaštita za radnike. Da su SDA i SDP ispunili obećanja koja su dali 2010. godine, ovog zahtjeva danas vjerovatno ne bi bilo. Konkretnije, da je ispunjen barem dio socijalnog programa koji je prije Opštih/općih izbora 2010. godine obećao SDP, pitanje je da li bi došlo do masovnih nemira u obimu i intenzitetu u kom su izbili prije dvije sedmice.

Plenumi formirani u brojnim gradovima BiH jedinstveni su i u zahtjevima za smanjenje plaća u administraciji. Da su ovakvi zahtjevi artikulisani u septembru 2010. godine, sa plenumima bi se nesumnjivo složio i SDP BiH. U tom trenutku je, naime, ova partija promovirala svoj izborni program, koji je uključivao i ovakva obećanja:

SDP BiH namjerava putem svoje socijalne politike uvesti red u javnoj potrošnji. To znači da će se pristupiti ozbiljnom redefiniranju prioriteta u javnoj potrošnji na temelju stvarnog, a ne kabinetskog istraživanja potreba, redistribuciji budžetskih sredstava svih državnih institucija, racionalnom korištenju postojećih resursa i slično.

I Narodna stranka “Radom za Boljitak” je u svojoj predizbornoj kampanji 2010. ustvrdila da dohoci i primanja u javnom sektoru ne smiju biti veći nego u realnom, kao što je sada slučaj. Obećanje koje je potpuno u liniji sa zahtjevima koji vlastima upućuju plenumi građana, imala je i  postizborna Platforma SDP-SDA-NSRzB-HSP, koja je, nakon formiranja Vlade FBiH sastavu, u programu tada formirane koalicije kao jedan od ciljeva zacrtala i  racionalizaciju javne uprave.

Plenum u Mostaru je, između ostalog, zahtijevao i izmjenu Izbornog zakona, donošenje novog Statuta grada Mostara i raspisivanje lokalnih izbora, a ovi zahtjevi su bili i dio izbornog programa HDZ 1990, kada je ova stranka rekla da se zalaže za novi ustroj i Statut grada Mostara koji će biti u skladu sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima i Europskom konvencijom o lokalnoj upravi.

Plenumi građana/ki BiH traže i smanjenje korupcije, a da je korupcija jedan od gorućih problema u BiH su smatrali i kreatori izbornog programa Narodne stranke “Radom za Boljitak”, koji su obećali usku saradnju sa organima zakonodavne vlasti u borbi protiv korupcije, dok su iz Stranke demokratske akcije obećali beskompromisnu borbu protiv korupcije. Njihove kolege iz SDP BiH su pak obećali da će obezbijediti strogi nadzor parlamenta nad aktivnostima za suzbijanje korupcije, kao i da će se u javnim preduzećima vršiti jača unutrašnja kontrola.

Građani i građanke, dakle, ne traže ništa što im nije obećano 2010. godine, od strane istih onih partija čije poslanike/ce, ministre/ice i premijere plaćaju iz svojih poreza. Od svih obećanja koja se poklapaju sa zahtijevima demonstranata, rijetko koje je čak i započeto, a svega 5% od ukupnog broja obećanja svih partija na vlasti do sada je zabilježilo neki progres koji bi se mogao smatrati iole značajnim. A zahtjeva će, nesumnjivo, biti i dalje i postajaće sve jasniji i artikuliraniji – a vremena do izbora je malo.

Umjesto zaključka, dovoljno je postaviti pitanje kako bi se naši političari/ke ponašali kada ne bi dobili svoje paušale i plate čitave četiri godine, ili kada bi im se prihodi uskladili sa procentom iole ispunjenih obećanja koje su dale njihove partije, to jest smanjili na 5% primanja koje su do sada imali?