Idi na sadržaj

Osmomartovskih čestitki sve više, a žena u politici sve manje

Denis Čarkadžić

Međunarodni dan žena, 8. mart, širom svijeta obilježava se u znak sjećanja na protest žena zaposlenih u fabrici tekstila u New Yorku 8. marta 1857. godine. Kao i svaki put, i ove godine 8. mart je povod da se, od strane najviših stranačkih i državnih funkcionera u Bosni i Hercegovini, ženama u našoj zemlji upute čestitke, oda priznanje, ali i podrška u poboljšanju njihovog položaja i uklanjanju diskriminatorskog odnosa društva.

Tako su i ovog 8. marta svoje čestitke, pored ostalih, uputili članovi Predsjedništva BiH Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić, ali i drugi visokopozicionirani dužnosnici, poput predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljka Čubrilovića, predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltije, predsjednika Federacije BiH Marinka Čavare, te mnogih drugih.

Uz zahvale ženama “na trudu, nesebičnom zalaganju što predstavljaju stub našeg društva”, u čestitkama se, pored ostalog, podsjeća da se “Osmi mart obilježava u znak sjećanja na borbu za ostvarenje prava žena i njihove jednakosti sa muškarcima, u političkom, ekonomskom i ukupnom javnom životu”, da se “mora nastaviti predano i kontinuirano raditi na unapređenju njihovog političkog, ekonomskog i socijalnog položaja, jer je to uslov za napredak društva”, naglašava “da institucije i dalje treba da rade na poboljšanju njihovog položaja i uklanjanju bilo kakvog oblika diskriminacije u društvu” te podsjeća i na “obavezu svih nas da se borimo za pravedno društvo u kojem će žene imati jednaka prava u svim sferama života”.

I ovoga puta, dakle, čestitki i lijepih želja od političkih lidera u BiH nije nedostajalo, ali unatoč tome, položaj žena u političkom prostoru u našoj zemlji iz godine u godinu ne samo da nije bolji već, a kako to statistika pokazuje, ima jasnu tendenciju nazadovanja.

S tim u vezi, Istinomjer se proteklih godina detaljno bavio ovim problemom, te smo uoči Opštih izbora 2018. godine ukazali na veoma mali procenat žena koje su, odlukama stranačkih organa, postavljene kao nositeljice lista, gdje je taj broj iznosio tek 16% od ukupnog broja nositelja lista.

Između ostalog, i ta je činjenica u velikoj mjeri doprinijela poražavajućem broju žena izabranih u entitetske i državni parlament na navedenim izborima.

Dvije godine kasnije, Lokalni izbori 2020. godine, nažalost, nisu donijeli ništa novo. Naprotiv, nakon što je Centralna izborna komisija BiH (CIKBiH) objavila Preliminarne kandidatske liste i kandidate za Lokalne izbore 2020. godine, postalo je jasno da je od 425 kandidata za načelnika/gradonačelnika, žena kandidatkinja bilo tek 29, što je činilo 6,82% od ukupnog broja.

Podsjećanja radi, na Lokalnim izborima 2016. godine, od ukupno 417 kandidata za načelnike/ce, bilo je samo 26 kandidatkinja. Tom prilikom, birači su odlučili da će načelničke funkcije u mandatu 2016- 2020. godina obavljati njih šest, i to Divna Aničić (SNSD, Mrkonjić-Grad), Snežana Ružičić (SNSD, Jezero), Amra Babić (nezavisna kandidatkinja, Visoko), Mileva Komlenović (SNSD, Kalinovik), Mila Petković (SNSD, Novo Goražde) i Milka Ivanković (Zavičajni socijaldemokrati – Mile Marčeta, Istočni Drvar).

Da stvar bude gora, na Lokalnim izborima 2020. godine izabrane su samo tri načelnice, i to u Opštini Jezero Snežana Ružičić, Opštini Drvar Dušica Runić, te Opštini Istočni Drvar, gdje je izabrana Milka Ivanković.

Kada se svemu doda činjenica da od Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, primjera radi, žena nikada nije bila na čelu Vijeća ministara BiH ili Vlade FBiH, slika položaja žena u političkom životu u Bosni i Hercegovini postaje potpuna.

Autorica više izvještaja i analiza o rodnoj ravnopravnosti i političkom učešću žena u BiH Edita Miftari, nakon Lokalnih izbora 2020. godine, na pitanje kakva je situacija ove godine, kada su u pitanju lokalni izbori u BiH, pored ostalog je potvrdila da se situacija na izbornim listama, nažalost, nije mnogo promijenila u odnosu na Lokalne izbore 2016. godine, te dodala:

Rodna kvota u Izbornom zakonu BiH osigurava najmanje 40% kandidatkinja na izbornim listama, ali to se u kreiranju listi i dalje tretira kao konačni cilj, a ne kao minimum od kojeg se polazi. Žene su i dalje podzastupljene kao nositeljice listi, što je najbolji pokazatelj da se nismo značajno odmakli od ideje da su žene tu da popunjavaju obaveznu kvotu, a ne da budu nositeljice suštinskih promjena i važnih procesa.

Edita Miftari, 13. 11. 2020.

Miftari naglašava da, pored tradicionalnih barijera u društveno-političkom diskursu da ženama nije mjesto u politici i na pozicijama odlučivanja, veliku barijeru predstavlja i percepcija.

S jedne strane, biračko tijelo je znatno pristrasnije u korist muškaraca, što je najvidljivije na lokalnom nivou, gdje je predrasuda biračkog tijela uticala na gubitak do 32% mandata za žene (podatak iz Polazne studije UNDP i UN Women o barijerama političkom učešću žena u BiH). S druge strane, žene u politici su nedovoljno zastupljene, pa samim tim nemamo ni dovoljno pozitivnih primjera koji bi motivisali i inspirisali nove generacije političkih liderki, naročito kada u obzir uzmemo da se na žene u politici često gleda kao na uljeze, nevješte i manje vrijedne. Svjedoci smo da to za žene rezultira vrlo toksičnim političkim iskustvom, nasilničkim ponašanjem, zastrašivanjem i obeshrabrivanjem, naročito u online prostoru, što žene bez adekvatnih sistema zaštite i podrške neminovno tjera na povlačenje.

Edita Miftari, 13. 11. 2020.

Marginalizacija žena u politici u Bosni i Hercegovini samo je jedan od niza pokazatelja lošeg položaja žena u Bosni i Hercegovini uopšte. Uvođenje rodne ravnopravnosti dugotrajan je proces koji iziskuje maksimalno učešće svih segmenata društva, a čiji bi rezultat, prije svega, trebala biti promjena svijesti o štetnosti diskriminacije na osnovu spola.

O tome je Istinomjer u svojoj analizi Prezime, bračni status, fizički izgled i majčinstvo kao politička (dis)kvalifikacija također imao priliku pisati. Podsjećamo, u navedenoj analizi skrenuli smo pažnju javnosti na samo neke od primjera izloženosti žena nizu rodnih stereotipa te čestim “kritikama” i komentarima sa kojima se njihove kolege muškog spola ne moraju suočavati, a koji su zoran primjer nedozvoljenog odnosa prema ženama u politici i javnom prostoru uopšte.

Iako su u prošlosti ulagani napori ka poboljšanju stanja po tom pitanju, teško se oteti utisku da, barem kada su u pitanju ključni politički subjekti i njihovi lideri u Bosni i Hercegovini, rodna ravnopravnost nije visoko na listi njihovih prioriteta.

Stoga, ne treba sumnjati da čestitki i lijepih želja neće nedostajati ni u budućnosti, ali je ključno pitanje da li će se sa retoričke ravni uskoro preći i na djela, te kada se barem o političkom polju radi, položaj i odnos prema ženama u Bosni i Hercegovini promijeniti i biti onakav kakav žene moraju da imaju.

 

(Istinomjer.ba)