Prakse nadležnih institucija u oblasti slobode okupljanja

U susret trećoj Bh. povorci ponosa podsjećamo na zakonski okvir kojim se uređuje pravo na slobodu okupljanja. Istraživanje koje je prošle godine za Sarajevski otvoreni centar provela Ajla Škrbić, analizira probleme sa kojima se susreću organizatori/ce javnih okupljanja, nadležne institucije koje osiguravaju iste, te daje preporuke različitim akterima kako bi ti procesi bili pojednostavljeni. Istraživanje je izvršeno u periodu mart – juli 2020, a bilo je ograničeno na pregled prakse u periodu 1.1.2017. – 31.12.2019. godine.

 

Ovim izvještajem se analizira pravo na slobodu okupljanja, s fokusom na praksi nadležnih organa: ministarstava unutrašnjih poslova u kantonima Federacije Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj te Policije Brčko distrikta. Istražena je i praksa drugih aktera koji u Bosni i Hercegovini mogu odlučivati o ostvarivanju prava na okupljanje (ministarstva saobraćaja, općinska tijela, privatne osobe).

Iako je fokus na praksi, analizirani su i pozitivni propisi koji se odnose na prijavu i mogućnosti zabrane okupljanja, pri čemu je ispitana njihova usklađenost s međunarodnim standardima.

Glavni cilj istraživanja je utvrditi da li je praksa institucija u Bosni i Hercegovini u pogledu prava na slobodu okupljanja restriktivna i koji su izazovi s kojima se susreću organizatori/ce javnih okupljanja.

Istraživanje je obuhvatilo cijeli teritorij Bosne i Hercegovine u vremenskom okviru od 1.1.2017. do 31.12.2019. godine. Rezultati istraživanja ukazuju da broj javnih okupljanja u Bosni i Hercegovini raste, kao i broj učesnika/ca okupljanja.

Preporuke za razvoj kvalitetnog okvira za ostvarivanje prava na slobodu okupljanja u Bosni i Hercegovini, usklađenog s međunarodnim standardima

Pravo na slobodu okupljanja je jedno od osnovnih ljudskih prava. Podrazumijeva namjerno i privremeno prisustvo ljudi na javnom mjestu radi kolektivnog izražavanja zajedničkih interesa i ciljeva. Cilj je uvijek isti: kolektivno izražavanje i promoviranje zajedničkih stavova i interesa.

U Bosni i Hercegovini sloboda okupljanja je zagarantirana Ustavom, ali i međunarodnim aktima, te ustavima entiteta, Statutom Brčko distrikta BiH i zakonskim aktima. No, i pored velikog broja pravnih akata koji je potvrđuju i ukazuju da je ona jedan od osnovnih pokazatelja demokracije i vladavine prava, u BiH se sloboda okupljanja vrlo često ograničava ili zabranjuje.

Uvid u stanje ostvarivanja prava na slobodu okupljanja zasniva se na izvješćima organizacija koje prate ostvarivanje ovog prava u praksi u BiH, kako međunarodnih, tako i regionalnih i nacionalnih, zatim na odgovorima na upitnike dostavljene državnim organima koji odlučuju o ostvarivanju ovog prava u praksi, odgovorima na upitnike dostavljene organizatorima/icama javnih okupljanja u BiH, medijskim izvješćima i drugim javno dostupnim podacima.

Istraživanje je obuhvatilo:

1. mapiranje i identificiranje prakse nadležnih organa u pogledu prava na slobodu okupljanja u BiH u naznačenom periodu;

2. ispitivanje usklađenosti te prakse s važećim zakonodavstvom i međunarodnim standardima;

3. davanje preporuka za unapređenje postojećih praksi nadležnih organa u BiH u ovoj oblasti.

Kod analize normativnog okvira (nacionalnog i međunarodnog) fokus je bio na pitanju kako treba izgledati proces prijave i šta organizator/ica javnog okupljanja mora dostaviti prilikom prijave okupljanja, te kako i pod kojim uvjetima nadležni organ može zabraniti javno okupljanje.

U BiH pravo na slobodu okupljanja nije regulirano jednim zakonom na nivou države, nego većim brojem zakonskih i podzakonskih akata na nivou kantona, entiteta i BDa. Postoji dvanaest zakona o javnom okupljanju: deset na nivou kantona, jedan na nivou BD-a i jedan na nivou RS-a, dok je federalni MUP izradio prednacrt Zakona o javnom okupljanju FBiH.

Svima im je zajednički fokus na regulaciji (a ne na omogućavanju i zaštiti) prava na slobodu okupljanja, i svi predviđaju prvenstveno samog/samu organizatora/icu kao aktera koji osigurava ostvarivanje ovog prava.

Rokovi za podnošenje se razlikuju od zakona do zakona, i variraju od dva do sedam dana. No, svi zakoni utvrđuju i da se svaka izmjena sadržaja prijave smatra novom prijavom, Time odstupaju od međunarodnih standarda koji jasno ukazuju da proces prijave okupljanja, ako postoji, mora biti što manje kompliciran i birokratiziran.

Većina dostavljenih odgovora na upitnike ukazuje da su iskustva organizatora/ica okupljanja u BiH u vezi s prijavom i organiziranjem okupljanja negativna. Najproblematičnijim u vezi s prijavom okupljanja organizatori/ce smatraju njenu birokratiziranost, dok u vezi s organizacijom okupljanja ističu diskriminaciju od nadležnih organa. S druge strane, međunarodni standardi zahtijevaju da države imaju jednostavan sistem prijave javnog okupljanja i ističu da je njihova obaveza da pravo na slobodu javnog okupljanja olakšaju i štite. Međunarodni standardi također nalažu da se uživanje prava na slobodu okupljanja mora osigurati svima, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Izazovi s kojima se organizatori/ce okupljanja susreću u odnosu s institucijama

Birokratizacija postupka

Prebacivanje obveza s države na organizatora/icu

Diskriminacija u postupanju

Nepoznavanje propisa/nevoljnost njihove primjene u praksi

Ograničenost mjesta na kojima se može organizovati javno okupljanja

Izazovi s kojima se u vezi s javnim okupljanjima susreću nadležni organi

Dva najčešća izazova s kojima se prilikom javnih okupljanja susreću nadležni organi u BiH jesu:

1.     osiguravanje javnih okupljanja

2.    organizatori/ce okupljanja ne poznaju zakonske odredbe.

U pogledu zabrane okupljanja, praksa u cijeloj BiH je, također, da se okupljanja uglavnom ne zabranjuju.

Najraširenija praksa zabrane okupljanja u promatranom periodu bila je prisutna u RS-u, ali ako se uzme u obzir da je u RS-u u promatranom periodu bilo organizovano 6.030 okupljanja, zabrana za njih 15 nije velik broj.

Najčešće se okupljanja zabranjuju zbog nepotpune i nepravovremene prijave.

Od ostalih razloga, spominju se još samo mjesto okupljanja (koje nije zakonski bilo određeno kao dopušteno) i neprovođenje dodatnih mjera osiguranja koje su, prema ocjeni policijske stanice, bile nužne.

Međutim, postoje i primjeri kada okupljanje nije bilo zabranjeno, ali je dozvola nadležnog organa izostala ili je stigla sa zakašnjenjem te stoga okupljanje nije moglo biti održano. Zabrinjavajuća su, međutim, dva primjera koja predstavljaju izuzetke da nadležni organi ne zabranjuju okupljanja u BiH: grupa građana Pravda za Davida i SOC.

Sva okupljanja grupe građana Pravda za Davida nakon 25.12.2018. godine bila su zabranjena.

Drugi primjer izuzetka od prakse da državni organi u BiH rijetko zabranjuju javna okupljanja jeste nevladina organizacija SOC. Naime, SOC-u je u trogodišnjem periodu, koji je promatran u ovom istraživanju, gotovo u 50% slučajeva bilo zabranjeno okupljanje. U periodu od 1.1.2017. do 31.12.2019. oni su organizirali tri veća okupljanja i nekoliko manjih uličnih akcija i performansa, ali im je tri puta u tom periodu okupljanje bilo i zabranjeno. U sva tri slučaja zabrane, a u skladu sa SOC-ovom djelatnošću, cilj okupljanja bila je promocija prava LGBTI osoba.

Prvi slučaj zabrane vezuje se za Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije u 2017. godini, drugi je slučaj u vezi s Međunarodnim danom vidljivosti trans osoba u 2018. godini, a treći slučaj je Međunarodni queer film festival Merlinka u 2019. godini.

U sva tri slučaja okupljanje je zabranjeno zbog administrativnih prepreka: u 2017. godini zbog administrativne šutnje nadležnog organa, a u 2018. i 2019. godini zbog nedobivanja dozvole od privatnih vlasnika/ca prostora da se okupljanje s ciljem promocije prava LGBTI osoba organizuje na lokaciji koja je u njihovom vlasništvu.

Prijedlozi i preporuke nadležnih organa i organizatora/ica okupljanja u pogledu reguliranja javnih okupljanja u BiH

Gotovo svi prijedlozi nadležnih organa odnose se na unapređenje postupka prijave okupljanja.

Prijedlozi organizatora/ica okupljanja u BiH usmjereni su na usklađivanje zakonskih odredbi u cijeloj BiH, te na njihovo usklađivanje s međunarodnim standardima.

Generalni zaključak provedenog istraživanja je da BiH u periodu od 2017 do 2019. nije napravila napredak u ostvarivanju prava na slobodu okupljanja. Analiza odgovora na upitnike ukazuje da poštovanje ovog prava varira u zavisnosti od cilja okupljanja. S tim u vezi, što je planirano okupljanje više kritički okrenuto prema lokalnoj vlasti, manje su šanse da će okupljanje biti dopušteno, odnosno da će, ukoliko bude dopušteno, proći mirno i na način koji zahtijevaju međunarodni standardi. Zato okupljanja grupe građana Pravda za Davida nisu dobrodošla u Banjoj Luci, ali bez ikakvih problema mogu biti održana u Sarajevu ili Zenici.

Cijeli tekst istraživanja, čija je autorica Ajla Škrbić, pročitajte na ovom linku.

(javnarasprava.ba)

Digitalizacija TV signala BiH u ćorsokaku

Digitalizacija televizijskog signala usaglašena je u okviru Ženevskog sporazuma iz 2006. godine, kojim je predviđeno da...

Faruk Durmišević

Pregled sedmice: Stare teorije zavjere i nove dezinformacije

Tokom prethodne sedmice, bavili smo se različitim dezinformacijama koje su mediji plasirali izvještavajući o aktuelnim temama. Na društvenim mrežama dominirale su teorije zavjere i dezinformacije...

Marija Cosic

I okončanje procesa čišćenja od mina zavisi od “političke volje”

Prema podacima državnog Ministarstva odbrane, Bosna i Hercegovina je zemlja koja je u Evropi najviše zagađena nagaznim minama i neeksplodiranim ubojitim sredstvima (NUS), a sedma je u svijetu....

Amina Izmirlić