Šta bi za građane i građanke FBiH značilo proglašavanje interneta javnim mjestom?

Irfan Čengić, poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (PD PFBiH), dostavio je 6.9.2021. godine PD PFBiH i vladama kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) inicijativu za donošenje izmjena i dopuna zakona koji regulišu održavanje javnog reda i mira u FBiH. Cilj podnošenja inicijative je proglašavanje internet-platformi u ovom bh. entitetu javnim mjestom, što bi navodno omogućilo sankcionisanje nasilja na internetu.

Ako vas vrijeđam i napadam ovdje, pozvat ćete mi policiju i bit ću kažnjen. Ako odem na Facebook gdje imam 25.000 pratitelja i kažem sve najgore o vama i prijetim vam, meni ne može niko ništa jer se internet ne tretira kao javno mjesto. Mnogo mladih žena i marginaliziranih skupina je suočen s uvredama i prijetnjama i govorom mržnje. Policija je izjavila na našoj Komisiji za sigurnost da ne mogu reagovati na online vrijeđanje i prijetnje.

Irfan Čengić, 7.9.2021.

Odmah nakon njenog podnošenja, ova inicijativa izazvala je ogroman interes javnosti. Jedni smatraju da će pomoći u rješavanju problema cyberbullyinga, dok drugi smatraju da proglašavanje interneta javnim mjestom nije rješenje za govor mržnje i nasilje na internet-platformama, te da će ugroziti slobodu izražavanja.

Sadržaj inicijative

Inicijativom se traži proglašavanje internet-platformi i društvenih mreža javnim mjestom kako bi se prekršaji protiv javnog reda i mira (već propisani pozitivnim zakonodavstvom) odnosili i na njih. Kao opravdanje za ovakav zahtjev, poslanik Čengić je naveo činjenicu da je nasilje na internetu u FBiH sve veći sigurnosni problem, te da su najveće žrtve ovakvog nasilja mladi, žene i marginalizovane grupe. Također je istakao da bi se usvajanjem izmjena i dopuna kantonalnih zakona u ovoj oblasti stvorila jedinstvena praksa u cijeloj Bosni i Hercegovini, koja bi, pak, dovela do sankcionisanja nasilja na internet-platformama i društvenim mrežama. Dodatno, ističe da inicijativa ne sprečava slobodu izražavanja, ne ulazi u domen pravne regulacije klevete niti utiče na krivična djela propisana krivičnim zakonima u BiH. On također navodi i da ova inicijativa nije u suprotnosti s legislativom Evropske unije, već je zapravo u skladu s politikama zaštite od nasilja i zaustavljanja govora mržnje. Dodaje i da Republika Srpska i Hrvatska tretiraju internet kao javni prostor, što navodi kao razlog više da bi slično zakonsko rješenje trebala imati i FBiH.

Na koncu, inicijativa daje pregled odredbi kojima je definisan javni prostor u zakonima o prekršajima protiv javnog reda i mira u svih deset kantona u FBiH, kao i prijedlog njihovih izmjena.

Međutim, kako je poslanik Čengić u medijima i izjavio, nasilje na internetu se ovom inicijativom ne može potpuno zaustaviti, jer su policiji vezane ruke da djeluje kada su u pitanju prekršaji počinjeni od anonimnih lica, čiji je identitet nemoguće utvrditi. Ipak, on smatra da bi izmjene i dopune zakona o održavanju javnog reda i mira u FBiH mogle pomoći barem u slučajevima kada neko pod svojim punim imenom i prezimenom uznemirava i širi govor mržnje na internetu.

Inicijativa je dostavljena resornim ministrima u vladama kantona zaduženim za unutrašnje poslove koji su, kako u samoj inicijativi piše, u skladu s Ustavom FBiH, nadležni za donošenje zakona iz oblasti održavanja javnog reda i mira. Međutim, zapravo su skupštine kantona nadležne za donošenje zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a gradska ili opštinska/općinska vijeća za donošenje odluka kojima se detaljnije utvrđuju prekršaji protiv javnog reda i mira na njihovim područjima.

Trenutna pravna rješenja u FBiH u ovoj oblasti

Svaki kanton u FBiH ima svoj zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim je definisano šta se smatra javnim mjestom. Trenutna zakonska rješenja su, ipak, u svim kantonima vrlo slična, pa se za primjer može uzeti samo jedan od njih. Primjerice, čl. 4. stav (1) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u Kantonu Sarajevo definiše javno mjesto kao mjesto na kojem je slobodan pristup:

  1. neodređenom broju lica bez ikakvih uslova (primjerice, ulice, trgovi, javni putevi, parkovi, izletišta, čekaonice, ugostiteljske, trgovinske i zanatske radnje, sredstva i objekti javnog prevoza i sl.); ili

  2. pod određenim uslovima (sportski stadioni i igrališta, kino, pozorišne i koncertne sale, izložbene prostorije i sl.); te

  3. druga mjesta koja u određenom vremenskom periodu služe za ovakve svrhe (zemljišta ili prostorije u kojima se održavaju javni skupovi, takmičenja i sl).

U stavu (2) istog člana navodi se da će se prekršajem smatrati svaka radnja koja je izvršena na javnom mjestu, ali također i radnja izvršena na mjestu koje se u smislu stava (1) ne smatra javnim mjestom, ali je takvo mjesto dostupno vidiku s javnog mjesta (primjerice, balkoni, terase, hodnici, dvorišta i sl) – ili ako je posljedica nastupila na javnom mjestu.

Šta predstavlja prekršaj također je definisano ovim zakonima. Spomenuti zakon u Kantonu Sarajevo utvrđuje da je prekršaj protiv javnog reda i mira svako djelo kojim se na nedozvoljen način remeti mir, rad i normalan način života građana/ki, stvara neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana/ki na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihovih prava i dužnosti, odnosno vrijeđa moral. Prekršajem protiv javnog reda i mira smatra se i ometanje vršenja ili nepostupanje po zakonitim mjerama državnih ili drugih nadležnih organa, kao i omalovažavanje takvih mjera, ugrožavanje opšte sigurnosti ljudi i imovine, te vrijeđanje državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica. Zakon također navodi da prekršaj može biti i svaki drugi način narušavanja javnog reda i mira građana/ki utvrđen spomenutim zakonom.

Isti zakon utvrđuje i koji je organ nadležan u ovoj oblasti (nadležni policijski organ u kantonu, odnosno uprava policije i ministarstvo unutrašnjih poslova), kao i koje sankcije slijede u slučaju učinjenog prekršaja (novčana kazna ili zaštitna mjera). U skladu sa Zakonom, novčana kazna zavisi od prekršaja i lica koje ju je počinilo. Tako se novčana kazna za fizička lica kreće u rasponu od 100,00 KM (npr. za vlasnika/cu čija je životinja svojim glasanjem narušila javni red i mir) – do 1.500,00 KM (npr. za lice koje ne postupi po naredbi nadležnog organa kojim se propisuju mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti). Novčane kazne za pravna lica i odgovorna lica u pravnom licu su nešto više, te se kreću od 300,00 KM za odgovorno lice i 2.000,00 KM za pravno lice (npr. ako oni na javnom mjestu, bez odobrenja nadležnog organa, prodaju ili nude na prodaju ulaznice za sportske i druge priredbe u većoj količini ili po cijenama višim od označenih) – sve do 1.500,00 KM i 12.000,00 KM (ako druge navode na prostituciju ili iznajme, odnosno ustupe prostorije za vršenje prostitucije). Što se tiče zaštitnih mjera, one mogu podrazumijevati vanbolničko liječenje od ovisnosti (za lice koje je učinilo prekršaj pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga), zabranu vršenja ugostiteljske djelatnosti u periodu do šest mjeseci (za preduzeće ili drugo pravno lice ili lice koje se bavi ugostiteljskom djelatnošću, njihovom odgovornom licu ili licu kojem je povjereno vođenje radnje – kada učine neki od prekršaja navedenih u Zakonu) ili zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili su nastali njegovim izvršenjem.

Ipak, ni ovi zakoni ni neki drugi zakon u FBiH (ali ni BiH generalno) ne regulišu ponašanje u online sferi zasebno u kontekstu zabrane uznemiravanja i širenja govora mržnje. Postoje akti koji se odnose na novinare/ke i koji ukazuju da su elektronski mediji za svoj rad odgovorni Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK), te da se i na ove medije odnose zakoni o zaštiti od klevete. Zakoni o zaštiti od klevete, pak, utvrđuju građansku odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica. Dalje, postoje akti u određenim oblastima (primjerice, izborimediji i javno informisanje) koji zabranjuju podsticanje na nasilje i širenje mržnje, odnosno zabranjuju izazivanja narodnosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti (krivični zakoni). Na činjenicu da su zakonodavna tijela u BiH svjesna mogućih posljedica govora mržnje ukazuje i usvajanje deklaracija kojima se ističe značaj borbe protiv njega. Međutim, još uvijek ne postoji zaseban zakonski akt koji reguliše zabranu govora mržnje na internetu ili van njega. Bilo je pokušaja da se takav akt usvoji u Kantonu Sarajevo početkom septembra ove godine, ali je taj prijedlog na kraju povučen u Skupštini. No, usvojen je zaključak kojim se pitanje kažnjavanja govora mržnje uputilo na federalni i državni nivo.

Praksa, pak, pokazuje kontinuirani porast širenja govora mržnje i uznemiravanja u online prostoru, posebice u komentarima posjetilaca/teljki na portalima te na društvenim mrežama. Iako je Vijeće za štampu zaduženo da prati govor mržnje, između ostalog i na internetu, ono zapravo samo može konstatovati da neko izražavanje predstavlja govor mržnje, te preporučiti online mediju preduzimanje određenih mjera, odnosno uklanjanje takvih izjava. Neke slučajeve ovo tijelo uputi i policiji radi preduzimanja istražnih radnji, ali nema mogućnost efikasnog sankcionisanja portala koji omogućava govor mržnje. Uviđajući značaj borbe protiv govora mržnje i klevete te u cilju sprečavanja njihovog širenja u anonimnim komentarima posjetilaca/teljki na portalima, Vijeće za štampu je još 2010. godine pokrenulo akciju “Niste nevidljivi“. Glavna ideja je bila da se policija i tužilaštvo uključe u lociranje IP adresa korisnika/ca koji na portalima ostavljaju anonimne komentare koji sadrže govor mržnje. Sličnim temama bavila se i Linija za pomoć novinarima Udruženja/Udruge “BH novinari“, koja je u prvih sedam mjeseci ove godine zabilježila nekoliko slučajeva govora mržnje i prijetnji na internetu, koji su na kraju riješeni u korist novinara/ki, odnosno u kojima su počinioci sankcionisani. Neki od tih slučajeva su govor mržnje na internetu usmjeren protiv Martine Mlinarević (uslovna kazna zatvora tri mjeseca), napad na novinara Eldina Hadžovića (disciplinska sankcija, odnosno povreda vojne discipline i godina nenapredovanja u karijeri), prijetnje Branimiru Galiću (uslovna osuda na šest mjeseci), te prijetnje i napad govorom mržnje na novinarku Zinaidu Đelilović (tromjesečno smanjenje plate za 15%).

Kako su drugi entitet i druge države uredili ovu oblast, te šta kažu međunarodni standardi?

Narodna skupština Republike Srpske (RS) usvojila je 5.2.2015. godine novi tekst Zakona o javnom redu i miru, jer su u primjeni Zakona iz 2007. godine uočeni određeni nedostaci i nedorečenosti, kao i prevaziđenost pojedinih odredbi. Iako novi zakon u svom tekstu ne proglašava internet javnim mjestom, čl. 2. st. (4) utvrđuje da je javno mjesto u smislu ovog zakona svako mjesto na kojem je počinjen prekršaj, a posljedica nastupila na javnom mjestu. Također, u obrazloženju Prijedloga zakona objašnjeno je da se pod ovim proširenjem definicije javnog mjesta prvenstveno mislilo na “društvene mreže preko kojih se vrše organizovanja određenih prekršaja javnog reda i mira”.

Hrvatska ima Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji uopšte ne definiše javno mjesto. To sudovima u praksi stvara niz poteškoća. Generalni stav sudova je da postoje “realna” i “fiktivna” javna mjesta, gdje “fiktivna javna mjesta” po svojoj namjeni zapravo nisu javna mjesta, ali pod određenim uslovima to mogu postati. Međutim, ovo je bitna okolnost koju tokom postupka pred sudom treba dokazati, a tužioci/teljice moraju odlučne okolnosti koje takva mjesta čine fiktivnim javnim mjestima navesti u činjeničnom opisu djela prekršaja. Potom sudije/tkinje prosuđuju javnost takvih mjesta prema posljedici koja je nastupila. Ipak, ova odredba se uglavnom odnosi na mjesta van online sfere, koja generalno nisu dostupna javnosti, ali sa kojih lica mogu uznemiravati javni red i mir (primjerice, glasno puštanje muzike iz vlastitog stana). No, u julu ove godine, u saborsku proceduru upućen je Prijedlog zakona o elektroničkim medijima, s ciljem sprečavanja govora mržnje u komentarima čitalaca/teljki ispod tekstova na portalima. Prema ovom prijedlogu, vlasnik/ca medija odgovoran/a je za cjelokupni objavljeni sadržaj, uključujući i sadržaj koji je proizveo korisnik/ca, ukoliko ne registruje korisnika/icu, te na jasan i lako uočljiv način ne upozori na pravila komentarisanja i kršenje odredbi zakona. Kritičari/ke ovog prijedloga ukazuju da on ne utvrđuje suodgovornost medija da moderira sadržaj na svojoj platformi, odnosno ne utvrđuje da su pružaoci/teljice elektroničkih informacija suodgovorni/e za sadržaj koji generišu korisnici/e ako taj sadržaj propuste bez odgađanja ukloniti i ograničiti širenje govora mržnje odmah u trenutku kada postanu svjesni/e nezakonitog sadržaja na njihovom portalu – što je standard koji zagovara ESLJP.

Srbija, pak, ima Zakon o javnom redu i miru koji javno mjesto definiše kao prostor dostupan neodređenom broju lica (čiji identitet nije unaprijed određen) pod istim uslovima ili bez posebnih uslova. Smatra se da su prekršaj ili krivično djelo iz tog zakona izvršeni na javnom mjestu i onda kada je radnja izvršena na mjestu koje se ne smatra javnim mjestom – ukoliko je to mjesto dostupno pogledu ili čujnosti s javnog mjesta, ili je posljedica nastupila na javnom mjestu. S obzirom na mogućnost velikog broja različitih situacija koje se ne mogu unaprijed predvidjeti, sudskom praksom je utvrđeno da sudija/tkinja u svakom konkretnom slučaju treba zasebno ocjenjivati da li ima elemenata javnosti u smislu Zakona o javnom redu i miru, a onda (u skladu s tom procjenom) donijeti odluku u konkretnom postupku. Srbija, nadalje, nema zaseban zakonski akt koji reguliše govor mržnje na internetu, ali ima medijske zakone koje primjenjuje na situacije koje uključuju govor mržnje. No, prema tim zakonima. internet-forumi, blogovi, internet-prezentacije, društvene mreže i druge online platforme ne spadaju u medije.

Situacija u drugim državama je različita, uz tendenciju usvajanja akata koji se bave uznemiravanjem na internetu, ali s akcentom na ulogu i odgovornost velikih tehnoloških kompanija (poput Facebooka) u takvim situacijama. Pojedine evropske države (poput Danske, Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva) propisuju krivično gonjenje zbog djela koja uključuju govor mržnje na internetu.

Međunarodni standardi, pak, ističu da ista prava koja ljudi uživaju van interneta – moraju biti zaštićena i na internetu, gdje je posebno istaknuta sloboda izražavanja. Ova sloboda je zagarantovana brojnim međunarodnim i regionalnim aktima, između ostalog čl. 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 10. EKLJP, čl. 19. i 20. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 5. Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije. S druge strane, nemali je i broj akata koji regulišu govor mržnje (između ostalog i na internetu). Tako Okvirna odluka o borbi protiv rasizma i ksenofobije Vijeća Evropske unije (EU) utvrđuje da je krivično djelo svako javno poticanje na nasilje ili mržnju protiv grupe lica ili člana/ice takve grupe na osnovu njene rase, boje kože, vjeroispovijesti, porijekla, te nacionalne ili etničke pripadnosti i onda kada se dešava na internetu. Nadalje, Evropska komisija i velike tehnološke kompanije (kao što su Facebook, Microsoft, Twitter i YouTube), u cilju borbe protiv širenja govora mržnje na internetu, 2016. godine su predstavile Kodeks postupanja za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu, kojem su se kasnije pridružile i druge velike kompanije (između ostalih Instagram, Google+ i Snapchat). Važan je i Dodatni protokol uz Konvenciju o cyber kriminalu Vijeća Evrope, koji kriminalizuje rasistički i ksenofobni govor počinjen na internetu, kao i Preporuka (97)20 Vijeća Evrope. Međutim, bitno je istaći da nijedan od ovih akata nije uperen protiv i ne smije se koristiti za zastrašivanje građana/ki i/ili organizacija koje promiču demokratiju. Njihova osnovna svrha jeste zaštita od onih koji zaista remete javni red i mir, šire govor mržnje i uznemiravaju u online sferi. Stoga, primjerice, Preporuka (2016)5 Vijeća Evrope ističe da se zakoni o govoru mržnje ili o zaštiti javnog reda, javnog morala i sl. neće primjenjivati na način da onemogućavaju javnu debatu.

Dakle, iako osnovno, sloboda izražavanja nije neograničeno ljudsko pravo. Ona može biti ograničena u određenom obimu, i to radi zaštite javne sigurnosti, teritorijalnog integriteta i nacionalne sigurnosti, te zaštite ljudskih prava drugih lica, što sud prosuđuje na osnovu svrhe, sadržaja i konteksta izražavanja (govora). Kako i čl. 17. EKLJP-a utvrđuje, ništa u toj konvenciji ne može se tumačiti na način da podrazumijeva pravo bilo koga da se upusti u neku djelatnost ili izvrši neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od prava i sloboda ili ograničavanje prava i sloboda u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. Niko se ne smije pozivati na zaštitu slobode izražavanja kako bi poticao mržnju protiv drugih. Stoga je važno da zakonski akti koji regulišu ovu materiju sadrže dovoljno precizne i jasne odredbe, kako bi se moglo razumjeti koja djela predstavljaju kršenje zakona, a koja su dozvoljena.

Kako na internetu ograničiti govor mržnje bez štetnih posljedica po slobodu izražavanja?

Internet je mjesto koje daje mogućnost pristupa informacijama i platformu za djelovanje koji su se ranije smatrali nezamislivim. Međutim, ovakva platforma, ako je ostavljena bez kontrole, može dovesti i do različitih vrsta zloupotreba što, opet, može biti pogubno, posebno za grupe koje su i inače marginalizovane (ženeLGBTI lica i migranti). Istraživanja pokazuju da je online uznemiravanje sve učestalije i koordinisanije, te da zapravo ne postoji internet-platforma koja je pošteđena govora mržnje. Najčešće se takav govor i uznemiravanje koriste za ućutkivanje i zastrašivanje manjinskih grupa, ali i svih onih koji se ne slažu s određenim narativom koji se želi nametnuti. Posebno je zastrašujuće što govor mržnje vrlo brzo i vrlo lako stvara okruženje u kojem kršenje ljudskih prava (opet, posebice, prava marginalizovanih grupa) postaje moguće i počinje da se dešava i u praksi. Dodatno, internet omogućava počiniocima/teljkama nasilja i onima koji/e šire govor mržnje da često za takve aktivnosti prođu ne samo nekažnjeno nego i potpuno anonimno. Sve to čini inicijativu poslanika Čengića izuzetno pravovremenom. Kako bi se pružio učinkovit odgovor na opasnosti internetskog diskursa, potrebno je regulisati ovu oblast, odnosno utvrditi pravila i odgovornosti za ponašanje na internetu, tj. za kreiranje i dijeljenje sadržaja. U prevenciji prekršaja važna je i sama činjenica da postoji zakon, jer može uticati na svijest korisnika/ca interneta u smislu da će paziti kakve stvari pišu, jer će znati da mogu biti sankcionisani/e.

Međutim, neprecizne i previše široko postavljene odredbe zakona mogu dovesti do zloupotreba, ali i autocenzure, u smislu obeshrabrivanja građana i građanki da primaju i šalju informacije na internetu – u strahu od mogućih posljedica čak i onda kada narativ koji šire nije govor mržnje. Stoga, imperativ je da odredbe u ovoj oblasti budu precizne i jasne, kako bi onemogućile proizvoljno tumačenje i zloupotrebe u praksi.

Pri tome se mora uzeti u obzir nekoliko ključnih stvari.

Prvo, uznemiravanje na internetu može se manifestovati na različitim platformama – od društvenih mreža, preko portala i blogova, do različitih aplikacija. Zakonom je potrebno jasno definisati na koje platforme se on odnosi – primjerice, da li će se primjenjivati i na privatne poruke upućene e-mailom ili putem aplikacija kao što su Viber, WhatsApp, Signal ili Telegram. Ključni element vladavine prava upravo i jesu zakoni koji su formulisani dovoljno precizno kako bi omogućili pravnu sigurnost.

Drugo, uznemiravanje i zlostavljanje na internetu može se manifestovati u različitim oblicima. Nasiljem se mogu i trebaju smatrati ne samo prijetnje, uznemiravanje i hakovanje (krađa identiteta, krađa podataka, neovlašteno korištenje računa i sl) nego i dijeljenje ličnih podataka, dijeljenje fotografija ili drugih dokumenata bez pristanka vlasnika/ce, uhođenje, diskriminatorni narativi i sl. S druge strane, nije svaka uvreda takvog karaktera da ju je potrebno zabraniti i sankcionisati. ESLJP u svojoj praksi naglašava da je većina komentara na internetu često trivijalna i ograničenog dometa te ne može izazvati značajnu štetu ugledu nekog lica. Oni/e koji/e će sprovoditi ovaj zakon moraju znati da se spektar govora mržnje proteže od govora koji, prema međunarodnom pravu ljudskih prava, nema zaštitu (npr. poticanje na krivična djela), preko govora koji, u zavisnosti od postojanja i težine niza kontekstualnih varijabli, može, ali i ne mora imati zaštitu (npr. izuzetno uvredljivo izražavanje) – sve do izražavanja koje bi trebalo biti zaštićeno uprkos njegovom (ponekad za većinu šokantnom) karakteru. Sloboda izražavanja odnosi se na svaki govor, ma koliko bio šokantan, i neprihvatljiv stav koji autor/ica propagira – ako ne poziva na nasilje i ne širi mržnju. Dakle, mora se jasno razlikovati govor mržnje od uznemiravajućeg govora – koji ipak ne predstavlja kršenje slobode izražavanja. Također, prag tolerancije je, prema međunarodnim standardima, mnogo više postavljen ako je riječ o govoru/pisanju o javnim dužnosnicima/ama i političarima/kama nego o “običnim” građanima/kama – što proističe iz prirode djelatnosti kojima se bave.

Treće, pojmovi koji su važni za regulisanje ove oblasti vrlo su široki i mogu biti različito tumačeni.  Primjerice, već spomenuti Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u Kantonu Sarajevo utvrđuje da su prekršaji protiv javnog reda i mira, između ostalog, djela kojima se “stvara neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima”, “vrijeđa moral”, “vrijeđaju državni organi, preduzeća i druga pravna lica”. Tumačene od lica koje nisu dovoljno upoznata s međunarodnim standardima u ovoj oblasti i oblasti međunarodnog prava ljudskih prava, ovakve odredbe mogu biti zloupotrijebljene da bi se, primjerice, kršila prava LGBTI lica ili spriječila kritika lica na vlasti. Stoga je neophodna edukacija nadležnih organa kako ovakve odredbe ne bi predstavljale rizik za pogrešno tumačenje i zloupotrebe u ostvarivanju slobode izražavanja na internetu.

Razlikovanje između sankcionisanja nasilja i govora mržnje na internetu, s jedne strane, i kršenja slobode izražavanja i cenzure političkih ili drugih protivnika/ca, s druge strane, ovdje je od ogromne važnosti. Linija između kritičkog i ilegalnog govora može biti vrlo tanka, te zabrana govora mržnje ne smije predstavljati sinonim za opšti nadzor nad i uklanjanje legalnog ali neželjenog sadržaja s interneta. Činjenica da je govor mržnje na različite načine definisan u međunarodnim i regionalnim instrumentima o ljudskim pravima doprinosi mogućnostima zloupotreba. Zbog toga dolazi i do razlika u svakodnevnom korištenju ovog izraza i značenju koje mu se pridaje. No, sprečavanje govora mržnje na internetu ne smije preći u cenzuru kojom će se pogrešno targetirati određena lica ili grupe. Neprecizni i previše opšti zakoni mogu dovesti u rizik političke protivnike/ce, branitelje/ice ljudskih prava i druge koji/e se protive zloupotrebama lica na vlasti, korupciji i/ili izvještavaju o pitanjima o kojima vlast ne želi da se izvještava. Zabrana govora mržnje ne smije se, dakle, zloupotrebljavati da bi se ućutkale manjine i suzbila kritika zvanične politike, politička opozicija ili vjerska uvjerenja.

Nadalje, važno je definisati odgovornosti svih aktera u kreiranju i širenju govora mržnje na način da i portali i drugi mediji odgovaraju za nesprečavanje i neuklanjanje govora mržnje sa svojih platformi. S obzirom na to da istraživanja ukazuju da su govor mržnje i uznemiravanje najčešći na platformama koje omogućavaju komunikaciju bez registracije, potrebno je djelovati u pravcu otklanjanja ovog problema. Moguće je, s jedne strane, uvesti obaveznu registraciju na takvim portalima da bi korisnici/ce uopšte mogli komunicirati ali je, s obzirom na to da je anonimnost na internetu samo prividna, moguće i dati ovlaštenja i osposobiti nadležne organe da otkrivaju identitete lica koja žele da pod plaštom anonimnosti šire govor mržnje. Ovo, ipak, treba učiniti uz uvažavanje osnovne misije medija (prenošenje informacija i ideja o pitanjima od javnog interesa), na šta ukazuje i već spomenuta Preporuka (97)20.

Da li inicijativa o proglašavanju interneta javnim mjestom može riješiti problem cyberbullyinga?

Borba protiv uznemiravanja na internetu ključna je za osiguravanje potpunog uživanja svih prava i sloboda na ovoj platformi, te su pokušaji da se internet učini sigurnijim mjestom za sve njegove korisnike i korisnice uvijek dobrodošli. Mnoge vanredne situacije (kakva je, primjerice, i pandemija) potvrđuju navedeno, ukazujući na značaj postojanja sigurnog i zaštićenog interneta. Međutim, u borbi za internet bez zlostavljanja i diskriminacije potreban je jedan holistički pristup, koji će predstavljati kombinaciju političke posvećenosti zaštiti ljudskih prava, snažnog pravnog i političkog okvira, te sveobuhvatne implementacije naprijed navedenog. Taj pristup mora podrazumijevati koordinisano i fokusirano djelovanje u promicanju prava na slobodu izražavanja, s jedne strane, i stvaranja tolerantnog, pluralističkog i raznolikog demokratskog društva, s druge. Međunarodni standardi i garancije slobode izražavanja pružaju okvir za rješavanje ovog problema.

Prvi korak podrazumijeva obavezu države da usvoji mjere za zaštitu i unapređenje prava na slobodu izražavanja i borbu protiv uznemiravanja na internetu, koje već postoje na međunarodnom planu. Naredni korak podrazumijeva prilagođavanje tih propisa unutrašnjem pravnom poretku. Posljednji korak jeste implementacija svih maloprije navedenih koraka i usvojenih normi. U svakom ovom koraku od velike koristi može biti civilno društvo, u smislu da radi na dodatnom promicanju važnosti borbe protiv govora mržnje i nasilja na internetu, te da istražuje korijene predrasuda i diskriminacije. Jednakost se, naime, ponekad može bolje promovisati i štititi pozitivnim mjerama koje povećavaju razumijevanje i toleranciju, a ne cenzurom.

BiH se nalazi negdje između drugog i trećeg koraka. Izmjene i dopune zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira moraju biti usklađene, s jedne strane, sa pozitivnim zakonskim propisima BiH te, s druge strane, s međunarodnim i regionalnim standardima u ovoj oblasti. Važno je uspostaviti ravnotežu između efikasnih mjera protiv uznemiravanja na internetu i prava pojedinaca da slobodno izraze svoje mišljenje. Možda bi trenutno najispravnije rješenje bilo organizovati opsežne konsultacije sa svim zainteresovanim stranama kako bi se izradile odredbe koje će adekvatno odgovoriti na potrebu borbe protiv govora mržnje, ali i na potrebu zaštite slobode izražavanja i sučeljavanja različitih mišljenja na internetu.

(javnarasprava.ba)

Digitalizacija TV signala BiH u ćorsokaku

Digitalizacija televizijskog signala usaglašena je u okviru Ženevskog sporazuma iz 2006. godine, kojim je predviđeno da...

Faruk Durmišević

Pregled sedmice: Stare teorije zavjere i nove dezinformacije

Tokom prethodne sedmice, bavili smo se različitim dezinformacijama koje su mediji plasirali izvještavajući o aktuelnim temama. Na društvenim mrežama dominirale su teorije zavjere i dezinformacije...

Marija Cosic

I okončanje procesa čišćenja od mina zavisi od “političke volje”

Prema podacima državnog Ministarstva odbrane, Bosna i Hercegovina je zemlja koja je u Evropi najviše zagađena nagaznim minama i neeksplodiranim ubojitim sredstvima (NUS), a sedma je u svijetu....

Amina Izmirlić