Vlasti u RS ne mogu određivati ime jezika kojim govore Bošnjaci
Sa početkom nove školske godine još jedanput se aktuelizirao i problem korištenja termina “bošnjački/bosanski jezik” u školama u Republici Srpskoj. I dok su učenici lišeni elementarnih ljudskih prava i mogućnosti da pohađaju nastavu na maternjem, bosanskom jeziku ne nazire se rješenje ovog dugogodišnjeg problema.
Nakon što grupa od 12 učenika bošnjačke nacionalnosti u osnovnoj školi u Liplju kod Zvornika u znak protesta zbog nemogućnosti izučavanja bosanskog jezika nije ušla u školske učionice 1. septembra 2020. godine kada je i zvanično započela školska 2020/2021. godina, reagovala je i predsjednica Glavnog odbora Naše stranke i zastupnica u Parlamentu FBiH, Sabina Ćudić.
Ćudić je tom prilikom pozvala predsjednicu Republike Srpske, Željku Cvijanović da “pod hitno utiče da se udovolji zahtjevima djece i roditelja iz Liplja te da se umjesto ‘jezik bošnjačkog naroda’ u matične knjige upiše ‘bosanski jezik”.
Na to je obavezuju brojne međunarodne konvencije čija je BiH potpisnica, uključujući i Konvenciju o pravima djeteta. U konačnici, na to je obavezuje i presuda Vrhovnog suda RS donesena prošle godine, koja se odnosila na djecu iz Vrbanjaca kod Kotor Varoši. Također, osporavanje naziva bosanski jezik nema veze s naukom ma kako se srpska nacionalistička intelektualna i politička elita trudila to dokazati. Sociolingvistika kaže da svako ima pravo svoj jezik nazivati onako kako želi. Ne samo narodi, nego i pojedinci.
Sabina Ćudić, 1. septembar 2020.
Podsjećamo, ovo nije prvi put da se učenici bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj susreću sa ovim problemom. Tako već osam godina učenici iz Konjević-Polja zbog nemogućnosti da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, što podrazumjeva i nastavu na bosanskom jeziku, pohađaju nastavu u Edukativnom centru u Novoj Kasabi. Godinu dana kasnije problem se javio i u Vrbanjcima kod Kotor Varoši, pa jedan broj učenika bošnjačke nacionalnosti već sedam godina ne pohađa nastavu u Osnovnoj školi “Sveti Sava”.
U međuvremenu je Ustavni sud BiH u odluci iz 2016. godine ocijenio da vlasti u RS nemaju pravo određivati ime jezika kojim pripadnici bošnjačkog naroda govore, te je, između ostalog, konstatirano da “Ustav Bosne i Hercegovine nigdje ne propisuje da se imena jezika kojim govore konstitutivni narodi moraju vezati za ime konstitutivnog naroda”.
Ustav Bosne i Hercegovine daje pravo konstitutivnim narodima i ostalim da jezik kojim govore nazovu imenom kakvim žele. Ovakva odredba ne daje pravo javnim vlastima u Republici Srpskoj da u konkretnim slučajevima određuje ime jezika kojim govore Bošnjaci suprotno od njihovog ustavnog prava da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Ime jezika ne može biti uvjetovano ni lingvističkim pravilima zato što je ustavno pravo na ime jezika odvojeno od sadržaja jezika, standarda jezika, itd.
Odluka Ustavnog suda BiH, 26. maj 2016.
Roditelji učenika iz Vrbanjaca pokrenuli su još u decembru 2013. godine prvi u nizu sudskih sporova pred nadležnim sudovima u RS-u, a “nakon što su bitku izgubili pred svim pravosudnim instancama u RS-u, od Osnovnog suda Kotor Varoš do Vrhovnog suda RS, jedino što im je preostalo bila je apelacija Ustavnom sudu BiH”.
S tim u vezi, u septembru 2019. godine Ustavni sud BiH je “usvojio apelaciju 128 djece bošnjačke nacionalnosti, učenika područne škole u Vrbanjcima (OŠ “Sveti Sava” u Kotor Varoši), utvrdivši povredu Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno prava na obrazovanje”.
Nekoliko mjeseci kasnije i Vrhovni sud Republike Srpske donio je pravnosnažnu presudu “u kojoj je potpuno uvažio zahtjeve učenika i roditelja Bošnjaka iz mjesta Vrbanjci”.
Vrhovni sud Republike Srpske je meni kao punomoćniku dostavio svoju presudu. Vrhovni sud RS-a je u potpunosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, učenika i njihovih roditelja iz mjesta Vrbanjci i okolnih mjesta Kotor Varoši. Utvrdio je diskriminaciju ovih učenika, da im je povrijeđeno pravo na obrazovanje, da se prema njima nije jednako pristupalo kao prema nekoj drugoj djeci u Republici Srpskoj i naložio da OŠ “Sveti Sava“ Kotor Varoš i Republika Srpska kao entitet u tu školu uvedu i uvrste nacionalnu grupu predmeta po bosanskom planu i programu iz Zeničko-dobojskog kantona iz razloga što im je to najbliži kanton.
Advokat Haris Kaniža, 5. decembar 2020.
I dok je ova presuda donijela nadu roditeljima i djeci da bi već od narednog polugodišta ili od školske 2020/2021. godine učenici bošnjačke nacionalnosti mogli pohađati nastavu u matičnoj školi po planu i programu i na bosanskom jeziku do toga, nažalost, nije došlo jer je slučaj još jedanput dospio na sud iz razloga što su entitet RS i Osnovna škola “Sveti Sava” Kotor-Varoš uputili apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Kao razlog za neporvedbu ove presude, direktorica škole Slađana Šubara navodi mali broj učenika jer se “od ukupnog broja tužitelja-djece na koju se odnosi presuda, ostalo samo 16 učenika osnovnoškolskog uzrasta koji nisu u jednom razredu, a presuda spominje Privremeni sporazum o zadovoljenju potreba djece povratnika u kome je precizno navedeno da treba biti 18 učenika u razredu da bi se ispunili uvjeti za uvođenje nacionalne grupe predmeta”.
S tim u vezi, advokat učenika-tužitelja iz Vrbanjaca, Haris Kaniža naglasio je da je se “u izreci presude Vrhovnog suda RS ne spominju samo učenici koji su podnijeli tužbu nego i drugi učenici, pa je i zbog ovoga njihova primjedba neosnovana”.
Trebala je biti odmah, znači do naredne školske godine, provedena. Vrhovni sud Republike Srpske je dao vrlo direktne i nedvosmislene direktive javnoj vlasti. Podnošenje apelacije Ustavnom sudu BiH protiv te presude, bez obzira na to da li je dopustiva ili ne, ne odlaže izvršenje presude Vrhovnog suda Republike Srpske. Prema tome, neprovođenje presude Vrhovnog suda Republike Srpske je čista opstrukcija. Prema mom mišljenju, tužioci iz Vrbanjaca trebali bi podnijeti apelaciju zbog neizvršenja presude Vrhovnog suda Republike Srpske.
Advokat Nedim Ademović, 1. septembar 2020.
Svakako treba naglasiti i da Konvencija o pravima djeteta, u članu 30. poziva na poštivanje prava svakog djeteta da koristi vlastiti jezik:
U onim državama strankama gdje postoje etničke, vjerske ili jezične manjine ili osobe starosjedilačkog podrijetla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilačkog podrijetla ne smije se uskratiti njegovo pravo, da u zajednici s ostalim članovima njegove grupe, uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik.
I dok učenicima iz Konjević-Polja i Vrbanjca već godinama nije omogućeno pohađanje nastave u njihovim matičnim školama i na bosanskom jeziku, sve veći problem je i u mjestu Liplje kod Zvornika gdje roditelji i učenici ističu da i ovaj problem “traje već nekoliko godina”, a roditelji su ga dosad bezuspješno pokušavali riješiti u nekoliko navrata, te im je 2018. godine nakon štrajka glađu “obećano da će učenici izučavati bosanski jezik, ali stvari u praksi su drugačije”.
Direktor je samovoljno izvršio ispravke jezika u matičnim knjigama i nakon što smo to saznali napravili smo sastanak sa gradonačelnikom. On je direktora pozvao te ga pitao da li ima pisanu dozvolu za to, na što mu je on odgovorio da mu je to usmenim putem iz ministarstva naređeno. Direktor je učiteljicama rekao da će stići danas na sastanak s roditeljima, ali na kraju do toga nije došlo.
Muharem Sinanović, roditelj, 1. septembar 2020.
Komentarišući pomenutu situaciju, predsjednica RS Željka Cvijanović poručila je da situacija u područnoj osnovnoj školi u Liplju, kod Zvornika “predstavlja političku temu”, te je istakla da je “Srpska zaista uradila sve da pokaže da nema nikakvih podjela u okviru školskog sistema, pogotovo segregacije kakva je prisutna u Federaciji BiH, a poznata je pod nazivom ‘dvije škole pod jednim krovom’”.
Istinomjer se i u ranijim analizama bavio ovom problematikom, ističući da je problem “bošnjačkog jezika” u manjem bh. entitetu, osim što je i ove školske godine podsjetio na diskriminaciju u obrazovnom sistemu, pokazao još jednom da je Bosna i Hercegovina država u kojoj se ne poštuju sudske presude, te da su Ustavom i evropskim konvencijama zagarantovana ljudska prava još uvijek samo mrtvo slovo na papiru.
(Istinomjer.ba)