Istinomjer analiza: Izetbegović u akciji za one koji se nisu snašli

Član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, dao je sredinom februara opširan intervju za Večernji list, u kojem se osvrnuo na aktuelna dešavanja u BiH u vezi sa protestima nezadovoljnih građana, ali je dao i svoje viđenje odnosa Bošnjaka i Hrvata u BiH, međustranačkih odnosa u FBiH, te mišljenje o implementaciji odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić i Finci”. Poput Dragana Čovića, Nermina Nikšića ili Zlatka Lagumdžije, čije intervjue je Istinomjer analizirao ranije, Bakir Izetbegović je u svom intervjuu izrekao veliki broj neistina  i nedosljednih stavova koji su zaslužili podrobniju analizu.

Neistina: Radi se na smanjenju nacionalnih tenzija u Mostaru

Izetbegović je u ovom razgovoru potvrdio kako HDZ BiH i SDA koordinirano rade na smirivanju situacije u Mostaru kako ne bi došlo do prenošenja napetosti na međunacionalne odnose. Također je najavio i kako će se ta saradnja intenzivirati:

„S Draganom Čovićem se planiram u sljedećim danima, različitim povodima, sresti nekoliko puta.“

Međutim, izjave koje su date iz redova HDZ-a i SDA nakon početka protesta u Sarajevu i Mostaru, bile su upravo suprotne navedenom. Na primjeru Mostara vidi se očit pokušaj stvaranja, a ne “smirivanja”, međunacionalnih tenzija, prvenstveno iz saopštenja HDZ-a BiH, koji je pohitao da za nerede i paljenje u ovom gradu okrivi građane Mostara sa istočne strane i okarakteriše ih kao usmjerene protiv Hrvata. Sa svoje strane, Izetbegović je proteste u Sarajevu već 08. februara okarakterisao kao nasilna dešavanja na teritoriji Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina:

“Bojimo se da to ima veze sa nekim planovima, sa nekim centrima moći, koji žele da oslabe poziciju onih koji brane suverenitet i dalju podjelu BiH“, rekao je tada Izetbegović.

Da li su i o čemu uopšte razgovarali Izetbegović i Čović nije poznato, ali iz izjava i javno izrečenih stavova zvaničnika obje stranke, bilo je očigledno da im “smirivanje situacije” u tom trenutku nije bilo ni na kraj pameti. Čitava priča o tome kako HDZ i SDA smiruju međunacionalne tenzije još je besmislenija kada se u obzir uzme činjenica da niko od demonstranata nije ni pokušao da takve tenzije stvori, niti su se protesti na bilo koji način određivali prema nacionalnim pitanjima.

Da stvar bude apsurdnija, Izetbegović je i u samom ovom intervjuu demonstrirao nedosljednost u stavu o “smirivanju međunacionalnih tenzija”, ponoviviš stav o destabilizaciji područja u FBiH na kojima su Bošnjaci većina:

“Nigdje nemamo destruktivnu pobunu s paljenjem institucija koje su simbol države, osim na teritoriju koji je branila Armija BiH i na kojemu većinom žive Bošnjaci”, rekao je Izetbegović.

Neistina: Radončić je kriv za nerede

I Bakir Izetbegović je, poput zvaničnika iz SDP-a, kao glavnog krivca za nerede u bh. gradovima – a posebno za paljenje zgrade Predsjedništva BiH – optužio ministra sigurnosti BiH i lidera SBB-a Fahrudina Radončića:

„Ovaj put je pasivizirao policiju, dopustio ponižavajući napad na institucije ove zemlje, svojim izjavama i svojim medijima je poticao nerede.“

Ovakva izjava naprosto ne stoji, iz više razloga. Fahrudin Radončić, kao državni ministar sigurnosti, svakako je morao biti upoznat sa dešavanjima na terenu, suprotno onome što je sam ustvrdio, ali on nikako nije mogao „pasivizirati“ kantonalnu i federalnu policiju koje imaju svoj komandni lanac neovisan od Ministarstva sigurnosti BiH.  Sa druge strane, premijer FBiH Nermin Nikšić i ministar unutrašnjih poslova FBiH, Predrag Kurteš, već 06. februara, dakle jedan dan prije izbijanja većih nereda u Sarajevu, izdali su naređenje o formiranju Štaba za koordinaciju sigurnosnih aktivnosti na prostoru FBiH, što pokazuje da je koordiniranje rada kantonalne i federalne policije bilo u toku neovisno od državnog ministra sigurnosti, koji nad ovim aktivnostima i nije imao nadležnosti. Na protestima u Sarajevu u prvi mah bili prisutni pripadnici MUP-a KS, a kasnije su im se pridružili i policajci MUP-a FBiH, nakon čega su neredi i okončani.

Nedosljednost: Smjena Fahrudina Radončića i smjena Mirka Šarovića – u čemu je razlika?

SDA je, dan nakon izbijanja protesta, najavila da će pokrenuti postupak za smjenu Fahrudina Radončića, a 13. februara je i uputila formalni zahtjev u Parlamentu BiH za smjenu državnog ministra sigurnosti. Ovaj potez se svakako može ocijeniti kjao nedosljednost, s obzirom da je SDA bio jedan od najglasnijih protivnika smjene kadrova SDS-a u Vijeću ministara krajem prošle godine.

“SDA traži njegovu smjenu s mjesta ministra sigurnosti i uvjereni smo da ćemo za to dobiti podršku u Parlamentu BiH”, rekao je Izetbegović u ovom intervjuu i potvrdio da je poslan zahtjev za Radončićevu smjenu.

Podsjećamo, zbog raskida partnerstva SDS-a i SNSD-a, te međustranačkih sukoba u RS-u, SNSD je krajem prošle godine zatražio smjenu ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirka Šarovića, zamjenika ministra odbrane BiH za upravljanje resursima Mirka Okolića i zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Radmile Mitrović. SDA je tada ispravno ustvrdila da se ovakvim postupanjem krši zakon i procedura, da bi zatim povukla identičan potez svojim zahtjevom za smjenu Fahrudina Radončića, te možemo zaključiti da u ovoj stranci nisu ostali dosljedni ranijim stavovima o poštovanju zakonske procedure. U slučaju smjene kadrova SDS-a, upravo su iz SDA tvrdili da se ministar ne može smjeniti iz Parlamenta, da bi samo četiri mjeseca kasnije, baš iz Predstavničkog doma PSBiH, uputili zahtjev za smjenu ministra sigurnosti.

Nedosljednost: O Ustavu čas ovako, čas onako

Upitan za komentar na Rezoluciju o BiH koja je nedavno donesena u Evropskom parlamentu, Izetbegović je, između ostalog, ustvrdio da je „Bošnjacima sigurno neprihvatljivo ujedinjavanje koje bi stvorilo neku hrvatsku skupinu županija unutar koje bi oni bili manjina“. No, ovaj stav nije u skladu sa stavom koji je sam Bakir Izetbegović iznio nakon što su propali i posljednji pregovori o implementaciji odluke “Sejdić i Finci” u Sarajevu. Tada je Izetbegović obrazlagao rješenje o „plutajućim područjima“ koje je SDA dogovarala sa HDZ-om, te je priznao kako bi lično bio spreman pristati na rješenje u kojem bi se trajno definisala dva izborna područja u FBiH za Predsjedništvo BiH, ali da za to nisu bile spremne druge bošnjačke partije.

Odgovarajući na pitanje o ustavnim reformama, Izetbegović je još izjavio da

„SDA nikada nije ni pomislio kandidirati hrvatskog člana Predsjedništva BiH, uvijek je tražio da Hrvate u federalnoj Vladi predstavljaju stranke koje su pobijedile u hrvatskom korpusu, kod pregovora ‘Sejdić – Finci’ smo stali na stav da trebaju biti riješeni i opravdani zahtjevi hrvatske strane i zbog toga smo prozivani od dijela bošnjačkih intelektualaca, medija, stranaka“, rekao je Izetbegović.

O temi provedbe odluke „Sejdić-Finci“ i shvatanju njene suštine od predstavnika političkih partija koje već godinama bezuspješno pregovaraju o njenoj implementaciji pisali smo nebrojeno puta, ali i na ovom primjeru, nakon svih dešavanja koja su uzrokovana prvenstveno socijalnim prilikama u zemlji, Izetbegović ponovo demonstrira stav koji pokazuje da se partijski lideri u razgovorima uopšte ne bave ustavnim položajem „Ostalih“, nego položajem i odnosom konstitutivnih naroda.

I kroz ovu izjavu, jasno se može razumjeti kako se na otvorenim, poluotvorenim, zatvorenim, javnim ili tajnim sastancima u Briselu, Pragu, Budimpešti, Sarajevu, Mostaru… konstantno razgovara o „hrvatskom pitanju“, a ne o ustavnoj jednakopravnosti “Ostalih”. Ovu temu je kao dominantnu uspješno nametnuo lider HDZ-a, Dragan Čović, a kao takvu su je prihvatili i lideri ostalih stranaka, ali i njihovi sugovornici iz Evropske unije. Hrvatsko pitanje svakako nikada nije bilo tematizovano u odluci Evropskog suda za ljudska prava, nego se odluka isključivo odnosi na nemogućnost izbora bilo koga ko nije predstavnik konstitutivnog naroda u Predsjedništvo BiH i Dom naroda PS BiH.

Na tragu ove izjave, Izetbegović je dodao i kako vjeruje kako će SDA i HDZ riješiti ključne probleme u FBiH:

„Ako itko može, onda su to SDA i HDZ. Ali bit će to mukotrpno, dugotrajno približavanje stavova“, rekao je Izetbegović, te time jasno naznačio u kom pravcu će ići rješavanje provedbe odluke „Sejdić-Finci“, ako o tome budu odlučivale ove dvije stranke.

Nedosljednost: Oni su političari, ja nisam

Izetbegović je u ovom intervjuu ponovo izgovorio i floskulu koju ponavlja već mjesec dana, o tome kako je za sve probleme u Bosni i Hercegovini kriva nesloga političara:

“Bilo bi manje siromaštva da je bilo manje prepirke među političkim liderima u Bosni i Hercegovini, a Dodik je tu prednjačio.“

Komentar na ovu izjavu je gotovo suvišan, s obzirom da je Izetbegović jedan od političkih lidera koji konstantno sudjeluje i u pregovorima i u “prepirkama”, a u političkom životu Bosne i Hercegovine aktivno učestvuje već deceniju i pol i to na najvišem nivou vlasti. Ovakva izjava u najmanju ruku je neodgovorna, jer Izetbegović, kao jedan od ključnih aktera na političkoj sceni BiH, svakako nema osnova da o političarima govori u trećem licu i time negira i preskačei sopstvenu ulogu u političkom procesima u BiH.

Neistina: Zenica u cvatu

Zanimljivu izjavu, govoreći o protestima, dao je Izetbegović i u pogledu Zenice, gdje su građani i građanke zatražili ostavku načelnika općine:

“U Zenici, općini koja je doživjela procvat u posljednjim godinama, tražena je ostavka načelnika koji je dobio više od 70% glasova na posljednjim izborima?! A kome je to u interesu?”, rekao je Izetbegović.

Međutim, situacija nije baš onakva kakvom je opisuje Izetbegović, što se vrlo lako može utvrditi iz statističkih pokazatelja.

Na kraju 2010. godine, opština Zenica je imala 24.630 zaposlenih i 22.051 nezaposlenih stanovnika/ca. Zaposlenih građana/ki nije bilo značajno više ni na kraju 2011. (25.274), ni na kraju 2012. godine (25.221), dok je, prema statistikama Federalnog zavoda za statistiku, u novembru 2013. u Zenici zaposleno 24.689 građana, dakle samo 59 više nego na kraju 2010. godine. Što se nezaposlenih tiče, na kraju 2010. godine ih je bilo 22.051, a 2011. godine je taj broj pao na 21.731, da bi se nastavio povećavati u narednom periodu, pa je tako na kraju 2012. godine u Zenici bilo 22.040 nezaposlenih osoba, a prema posljednjim podacima (novembar 2013.) u Zenici ima 22.736 nezaposlenih. Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, za opštinu se može reći da je “u procvatu” kada u periodu od četiri godine otvori  59, a izgubi 685 radnih mjesta.

Izetbegović se osvrnuo i na situaciju u Kantonu Sarajevo, pa je rekao:

“Najmanje je loše u Sarajevu, nigdje nemamo destruktivnu pobunu s paljenjem institucija koje su simbol države, osim na teritoriju koji je branila Armija BiH i na kojemu većinom žive Bošnjaci.”

Možda je istina da je socijalno ekonomska situacija u Sarajevu najmanje loša kada se poredi sa ostatkom zemlje, ali nikako se ne može reći da je dobra. U Sarajevu jeste bolje nego, recimo, u Goraždu, ali član predsjedništva BiH olako zaboravlja, ili namjerno ne spominje, da u Kantonu Sarajevo ima 72.521 nezaposlenih osoba, a da 123.324 zaposlenih osoba umnogome mogu zahvaliti činjenici da je skoro kompletna državna i federalna administracija smještena upravo u Sarajevu, te činjenici da je Sarajevo, kao glavni grad, ne samo administrativni, već i obrazovni, zdravstveni i turistički centar. U javnoj upravi i odbrani u Kantonu Sarajevo u novembru 2013. godineradilo je 15.257 osoba, koje u prosjeku imaju značajno veću neto plaću od prosjeka u kantonu (1.346 prema 1.030 KM), dok radnici/e u pojedinim djelatnostima u privatnom sektoru, kao što su građevinarstvo ili ugostiteljstvo, imaju duplo manje prosječne plaće (660 i 577 KM). Sa druge strane, iako se broj zaposlenih u KS povećao za 3.792 u periodu od 2009. do 2013. godine, broj nezaposlenih porastao je znatno više, pa je u Kantonu Sarajevo u novembru 2013. godine zabilježeno 6.222 više nezaposlenih osoba nego u 2009. godini.

Penzioneri u kantonu Sarajevo također imaju nešto veća primanja od federalnog prosjeka.Prosječna penzija u KS u 2012. godini je iznosila 417,43 KM, dok je u Federaciji iznosila 350,19 KM. Međutim, penzije u kantonu Sarajevo su i dalje znatno ispod nivoa koji bi zajamčio pristojan život. Prema posljednjim dostupnim podacima,potrošačka korpa je u Kantonu Sarajevo iznosila 586 KM, što daleko prevazilazi iznos prosječne penzije u ovom kantonu.

Da li je opisano stanje dovoljno dobro da se okarakteriše kao “najmanje loše”, to jest kao stanje u kom ne postoje opravdani razlozi za nezadovoljstvo građana i građanki kantona Sarajevo, ostavljamo procjeni čitatelja/ki.

Neistina: Protesti su pokrenuti sa ciljem da “ukinu vlast”

Bakir Izetbegović je, poput mnogih svojih kolega političara, dozvolio sebi da politizira ciljeve i namjere protesta bez ikakvog dokaza ili potvrde za svoje tvrdnje, pa je tako izjavio:

“Cilj je bio u potpunosti ukinuti vlast, od vrha države do općine, do kraja.”

Činjenica je da protesti zapravo nikada nisu bili usmjereni ni na kakvo “ukidanje vlasti”, već isključivo na zahtjeve koji se nimalo ne razlikuju od onoga što su vladajuće partije, uključujući i SDA, pred prošle izbore i same obećale građanima i građankama.

Zahtjevi demonstranata su bili socijalni, što nije nikakvo iznenađenje s obzirom da su ljudi koji su ih pokrenuli, nemarom političkih elita čiji je dio i sam Bakir Izetbegović, kriminalnom privatizacijom, sveprisutnom korupcijom i katastrofalnim učinkom vlasti, dovedeni na prosjački štap. Svi oni koji su opravdani socijalni bunt pokušali da ukalupe u neku od postojećih nacionalnih matrica ili teorija zavjere, poslužili su se istim principom okrivljavanja nezadovoljnih građana za napad na ovu ili onu etničku grupu – i svi, bez izuzetka, sa jednako neutemeljenim i skoro komičnim “argumentima” koje su usmjeravali jedni protiv drugih, ignorišući pri tom sve ono što je građane natjeralo da izađu na ulice.

Pored toga što je proteste pokušao predstaviti kao državni udar, Izetbegović je želio umanjiti njihov značaj i dodatno politizirati njihov karakter, suprotstavljajući demonstrante demobilisanim borcima:

“Demobilizirani borac koji je ostao bez posla sigurno ne želi ostati i bez države koju je branio.” rekao je Izetbegović, iako je na samim protestima 07. februara, ali i u danima koji su uslijedili, bilo evidentno prisustvo značajnog broja nekadašnjih boraca među demonstrantima, a nekoliko demobilisanih boraca se također prijavilo u grupu koja je predala zahtjeve sarajevskog plenuma Skupštini Kantona Sarajevo. Pored toga, Izetbegović je izgleda zaboravio da su, prije manje od godinu dana, upravo demobilisani borci pokušali ući u zgradu Parlamenta BiH, koja je također jedan od simbola države koju su, prema Izetbegovićevoj interpretaciji, “napali” demonstranti.

Zanimljivo je da je Bakiru Izetbegoviću, kao i njegovom kolegi iz drugog entiteta, Miloradu Dodiku, jedna od prvih reakcija na proteste bila sazivanje hitnog sastanka sa predsjednicima udruženjima boraca, koji su, zajedno sa svojim političkim saveznicima, složno osudili proteste. I sve to iako su u Sarajevu, zajedno sa ostalim građanima, protestovali i demobilisani borci, dok su u Banja Luci, samo par dana nakon zajedničkog obraćanja Milorada Dodika i Pantelije Ćurguza, na ulice izašli upravo demobilisani borci u otvorenom protestu protiv samog Ćurguza.

Nedosljednost: Smislit ćemo nešto za one koji se nisu snašli

Nakon što su protesti u nekoliko gradova postali manje ili više nasilni, brojni političari su u prvi mah pokušavali da za ova dešavanja okrive različite “centre moći”, političke protivnike, domaće i strane neprijatelje i tome slične “zavjerenike”. No, ubrzo su se priče o centrima moći, rušenju ustavnog poretka i zamišljenim neprijateljima donekle ublažile, te okrenule na nezadovoljne građane i hitnost poduzimanja mjera za popravljanje teške situacije u kojoj žive. Tako je i Izetbegović u ovom intervjuu rekao:

Političari su sada spremni na zajednički rad u korist naroda, na odustajanje od privilegija. Ne smije se propustiti momentum, privremeno smirivanje može usporiti reakciju, stvoriti lažni dojam da se stanje stabiliziralo. Gvožđe se kuje dok je vruće. Danas (jučer o.p. autora) ćemo održati sjednicu Glavnog odbora SDA i definirati program žurnih mjera koje bi trebale u kratkom roku popraviti stanje.

Izetbegović je rekao i kako treba pomoći “onom dijelu stanovništva koji se nije snašao u poslijeratnom vremenu”, implicitno, a vjerovatno i nehotično, dajući do znanja da je svjestan na koji način su mnogi u BiH nakon rata stekli veće ili manje bogatstvo, dok je većina ljudi padala u manje ili veće siromaštvo.

Da značajan broj BiH građana nije bio “snalažljiv” u poslijeratnom vremenu, poznato je većini ljudi u Bosni i Hercegovini. No, neki građani BiH su se itekako snašli nakon završetka rata, a među njima su definitivno i oni koji su znali odabrati pravu stranku u pravo vrijeme. Tako, na primjer, samo poslanici na državnom nivou primaju 1,2 miliona KM godišnje u vidu paušala i naknada mimo plate, a vrijedi napomenuti i da je njihova plata šest puta veća od prosječne plate u BiH. Ova količina novca bi, recimo, bila dovoljna da se pokrene proizvodnja u fabrici namještaja „Konjuh“, te bi se na taj način u poslijeratnom vremenu „snašlo“ još barem 300 osoba. Osobe koje su se također prilično dobro „snašle“ u Federaciji BiH se nalaze i na ovom spisku, a neki od njih iz javnih sredstava primaju mjesečne plaće koje bi građanima koji su bili na ulicama početkom februara, vjerovatno bile dovoljne da, zajedno sa svojim porodicama, prežive cijelu godinu. Napominjemo, svi navedeni na spisku rade u državnim firmama.

Stranka kojoj pripada Bakir Izetbegović je, od 1992. godine naovamo, samo dvije godine godine provela van vlasti na državnom nivou, dok je u Federaciji BiH vlast obnašala kontinuirano sve do početka aktuelnog mandata. SDA je svoje zvaničnike imala (i još uvijek ima) i u Republici Srpskoj, a o obnašanju vlasti na kantonalnom i općinskim nivoima suvišno je i govoriti. Sam Bakir Izetbegović aktivno učestvuje u vlasti na različitim funkcijama još od 2002. godine. Kada se pogledaju ove činjenice, očito je da su on i stranka kojoj pripada imali sasvim dovoljno vremena da definiraju razne “programe mjera” koje su mogli popraviti stanje, ili pomoći da se veći broj građana u poslijeratnom periodu nekako “snađe”. Da su to uradili, recimo, u trenutku kada je gosp. Izetbegović sjeo u poslaničku klupu 2002. godine, možda ti programi ne bi ni morali da budu toliko “žurni”, a situacija u BiH bi bila značajno bolja nego što je sada, 12 godina poslije. Sa druge strane, čak i onda kada je SDA definirala svoje programe, nije učinjeno skoro ništa da se oni implementiraju. Podsjećamo da je SDA partija koja je u svom izbornom programu dala ubjedljivo najviše obećanja, te da je od 432 obećanja u protekle tri i pol godine ispunila tek njih 6, a ništa bolji rezultat nije imala ni u prethodnom  mandatu. Imajući u vidu sve ovo, krajnje je licemjerno pozivati se na “momentum” i obećavati popravljanje stanja “u kratkom roku”, naročito ako se uz to ni na koji način ne osvrne na razloge zašto do sada to nije učinjeno, već je dozvoljeno da se “stanje” dovede do nivoa na kom se sada nalazi.
Nedosljednost: Ako usvojimo zakon, možda i ja kažem istinu o svojoj imovini

U ovom intervjuu, Bakir Izetbegović je kao jednu od “žurnih mjera za popravljanje stanja” naveo i donošenje “zakona koji bi obvezao političare da prijave svu imovinu i način na koji su je stekli.”

Ovakva izjava očito je usmjerena na to da se dopadne nezadovoljnim građanima/kama, koji su apsolutno složni oko zahtjeva da se astronomska primanja nosioca javnih funkciija moraju umanjiti i uskladiti sa kritičnom ekonomskom situacijom, koju na svojoj koži osjećaju svi osim istih tih funkcionera. Ovakvo obećanje svakako bi imalo veću težinu i moglo bi se shvatiti ozbiljnije, da sam Izetbegović nije, samo šest dana prije ovog intervjua, izgovorio neistinu upravo o svojoj ličnoj imovini. Nedosljednost koju je ovom izjavom pokazao vjerovatno ne treba previše komentarisati.

Ako se osvrnemo na sve neistine i nedosljednosti koje je u ovom intervjuu izgovorio Bakir Izetbegović, možemo konstatovati da se ni po čemu ne razlikuje od ostatka vladajuće garniture u BiH, osim što se ovakvim stavovima stiče utisak da toga sam nije svjestan. Tokom cijelog ovog intervjua, ali i u ranijim javnim istupima, Izetbegović nastoji ostaviti dojam čovjeka koji donosi pomirenje i konsenzus, iako se istovremeno nastavlja služiti istim starim matricama koje gledamo i slušamo već 20 godina, a koje uključuju potezanje “nacionalnih pitanja” svaki put kada se politička elita suoči sa krizom koju ne želi ili ne umije riješiti. No, u posljednje vrijeme se ovom repertoaru pridružio i poseban trud Bakira Izetbegovića da se ogradi od “političara”, uporno ponavljajući da su političari u BiH loši, što je činjenica koju građani i građanke ove zemlje i te kako znaju i bez njegove opservacije činjeničnog stanja. No, govoreći o političarima u trećem licu, kao da se sam bavi nekim potpuno drugim poslom, Izetbegović ostavlja utisak da povremeno “zaboravi” da je i sam političar i to, da sve bude apsurdnije, na jednoj od najviših pozicija u državi – u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

(Istinomjer.ba)