Medijska pismenost i kritičko mišljenje: Kako procijeniti kredibilitet informacija?
Da li je tekst potpisan? Na kojim se izvorima zasnivaju iznesene tvrdnje? Odgovori na ova i slična pitanja mogu pomoći u procjeni vjerodostojnosti medijskih sadržaja i prepoznavanju neprovjerenih ili manipulativnih tvrdnji.
Foto: Zašto ne
Vještine medijske i informacijske pismenosti podrazumijevaju, između ostalog, kritički pristup izvorima iz kojih dobijamo informacije. U tekstu “Kako procijeniti kredibilitet izvora informacija” možete pročitati koji su to koraci u procesu procjene kredibiliteta nekog izvora informacije, bilo da se radi o klasičnom mediju, bilo o izvoru s društvenih mreža.
Međutim, čak i u situacijama u kojima smo sigurni u kredibilitet izvora koji nam pokušava nešto reći, prije prihvatanja neke informacije potrebno je utvrditi i kredibilitet i tačnost same informacije.
Za takvu procjenu, neki od ključnih pokazatelja jesu autorstvo sadržaja, njegova forma, ali i sam sadržaj informacija koje plasira. U nastavku ovog teksta detaljno ćemo predstaviti osnovne korake za procjenu kredibiliteta informacija.
Foto: Raskrinkavanje
Kako treba izgledati informativni medijski sadržaj?
Postoje različiti žanrovi i vrste medijskih sadržaja, a od razlika u žanru, zavisiće i izgled samih sadržaja. Tako, recimo, zabavni i satirični medijski sadržaji neće izgledati isto i odgovarati istim profesionalnim standardima kao oni sadržaji čiji je cilj informisanje javnosti. Informativni sadržaji, koji pretenduju da izvještavaju o nekim aktuelnostima, moraju odražavati neke ključne postulate novinarske profesije.
Ovakvi sadržaji moraju biti tačni, provjereni i nepristrasni. Moraju vjerodostojno prenositi sve činjenice vezane za temu o kojoj izvještavaju, ne izostavljajući pri tome značajan kontekst i informacije. Takvi medijski izvještaji u praksi moraju nuditi odgovor na čuvenih pet zlatnih pitanja novinarstva, poznatih kao 5W. Ova pitanja glase:
- Šta se dogodilo? – What happened?
- Gdje se dogodilo? – Where did it take place?
- Kada se dogodilo? – Who was involved?
- Ko je učestvovao? – When did it take place?
- Zašto se dogodilo? – Why did that happen?
Tek oni sadržaji koji odgovore na sva ova pitanja mogu se smatrati kompletnim. Samo takvi sadržaji u pogledu cjelovitosti odgovaraju standardima novinarske profesije. U analizi nekog sadržaja, građanke i građani trebaju obratiti pažnju na to da li u njemu mogu pronaći odgovore na sva ova pitanja. Ukoliko je neki od odgovora izostavljen, to može sugerisati na potrebu dodatne provjere i analizu tačnosti i potpunosti neke vijesti.
Nekada, naravno, u slučajevima izvještavanja o aktuelnim događajima nije moguće odmah odgovoriti na sva ova pitanja. Recimo, često nije moguće odmah odgovoriti na pitanje zašto se nešto dogodilo. No, mediji bi u tim slučajevima trebali pokušati doći do informacije, a čitateljima/kama naglasiti da je još uvijek nemaju, ali da se radi na njenom razotkrivanju.
Osim sadržaja same vijesti, koji svakako jeste ključan za analizu kredibiliteta, i sama forma u kojoj mediji objavljuju sadržaje važan je pokazatelj njihovog kvaliteta.
Profesionalno pripremljen novinarski tekst ima jasno definisanu strukturu. Osim naslova, obično sadrži podnaslov ili lead u kojem se sažeto predstavljaju najvažnije informacije, dok ostatak teksta donosi dodatna objašnjenja i kontekst. Naslov, uvod i tijelo teksta trebaju biti međusobno usklađeni te informacije koje se najavljuju u naslovu moraju biti tačno i jasno predstavljene u nastavku.
Dodatno je važno da autorstvo teksta i ilustracija budu naznačeni. Članci objavljeni na nekom mediju trebaju biti potpisani imenima autora/ki, a važno je navesti i autorstvo korištenih slika i ilustracija u tekstovima. Ukoliko je vijest preuzeta iz nekog drugog medija, profesionalni mediji trebali bi istaći izvor iz kog su informaciju preuzeli, to jeste jasno naznačiti originalni izvor informacije.
Foto: Raskrinkavanje
Kvalitetan medijski sadržaj odlikuje se i transparentnošću. Čitateljima i čitateljkama mora biti osigurano jasno razlikovanje činjenice od mišljenja, citata od parafraza, kao i prepoznavanje kada je riječ o posebnim formatima poput satire ili sponzorisanog sadržaja. Profesionalni mediji zbog toga jasno označavaju izvore informacija, precizno navode sagovornike/ce i nastoje izbjeći nejasnoće koje bi mogle dovesti publiku u zabludu. Prepoznavanje ovih elemenata može pomoći građanima i građankama da lakše procijene vjerodostojnost medijskih sadržaja i razlikuju odgovorno novinarstvo od neprofesionalnog ili manipulativnog izvještavanja.
Koje izvore mediji koriste?
Jedan od najvažnijih pokazatelja vjerodostojnosti medijskog sadržaja jesu i izvori na kojima se on zasniva. Profesionalni mediji svoje tvrdnje potkrepljuju provjerljivim dokazima, poput zvaničnih dokumenata, fotografija, videosnimaka ili izjava osoba koje su neposredno upoznate s događajem ili posjeduju stručna znanja o temi o kojoj se izvještava. Ukoliko tekst iznosi neke tvrdnje, a pritom ne navodi na čemu se one zasnivaju, takvom sadržaju treba pristupiti s posebnim oprezom.
Ponekad mediji koriste i anonimne izvore. Takva praksa može biti opravdana kada bi otkrivanje identiteta osobe moglo ugroziti njenu sigurnost ili dovesti do drugih ozbiljnih posljedica, poput slučajeva izvještavanja o korupciji, organizovanom kriminalu ili drugim temama od javnog interesa. Međutim, i tada informacije dobijene od anonimnog izvora trebaju biti potvrđene dodatnim dokazima ili drugim nezavisnim izvorima. Sama tvrdnja anonimnog/e sagovornika/ce nije dovoljna da bi se neka informacija smatrala pouzdanom. Korištenje anonimnih izvora, svakako, predstavlja rijetke izuzetke, a ne pravila u medijskom izvještavanju.
S druge strane, formulacije poput „izvor blizak slučaju“, „dobro obaviješten izvor“ ili „izvor poznat redakciji“, bez ikakvih dodatnih objašnjenja ili potvrda, ne predstavljaju garanciju tačnosti. Kada se cijeli članak zasniva isključivo na takvim neodređenim izvorima, bez dokumenata, izjava ili drugih provjerljivih dokaza, postoji opravdan razlog za sumnju u njegovu vjerodostojnost. Takvi sadržaji često mogu predstavljati glasine, spekulacije ili nepotvrđene informacije predstavljene kao činjenice. Na kraju, takvi sadržaji mogu biti potpuno izmišljeni, a informacije pripisane nekom anonimnom izvoru da bi im se dao privid kredibiliteta.
Svakako, ni jasno naveden izvor nije automatski garancija vjerodostojnosti. Prilikom procjene informacija korisno je razmotriti ko ih iznosi, da li je riječ o osobi koja posjeduje relevantna znanja i iskustvo, da li svoje tvrdnje potkrepljuje dokazima te da li postoji mogući politički, finansijski ili drugi interes koji može uticati na ono što govori. Kritička procjena izvora jednako je važna kao i procjena same informacije, jer upravo od kvaliteta izvora u velikoj mjeri zavisi i kredibilitet medijskog sadržaja.
Foto: Raskrinkavanje
Procjena kredibiliteta nekog medijskog sadržaja rijetko se, dakle, može zasnivati na samo jednom pokazatelju. Umjesto toga, potrebno je obratiti pažnju na više elemenata: znamo li ko stoji iza medija, da li su jasno navedeni podaci o njegovom vlasništvu i uredništvu, da li je naznačeno ko je autor/ica teksta, na kojim se izvorima zasnivaju iznesene tvrdnje, jesu li oni vjerodostojni i provjerljivi te da li članak odgovara osnovnim profesionalnim standardima novinarstva. Nijedan od ovih elemenata sam za sebe nije dovoljan da potvrdi ili ospori tačnost neke informacije, ali zajedno mogu pomoći u procjeni koliko je određeni sadržaj pouzdan.
Upravo je takav kritički pristup medijskim sadržajima jedna od osnovnih kompetencija medijske pismenosti. Kao što je navedeno u prethodnom tekstu ovog serijala, medijska pismenost ne podrazumijeva samo pristup informacijama već i sposobnost njihovog razumijevanja, analize i kritičke procjene. U vremenu kada informacije dolaze iz bezbroj različitih izvora čiji kredibilitet može biti upitan, a dezinformacije i sadržaji generisani vještačkom inteligencijom postaju sve uvjerljiviji, razvijanje ovih vještina pomaže građanima i građankama da donose informisane odluke i odgovorno se snalaze u savremenom informacijskom okruženju.
(Marija Ćosić, UG “Zašto ne”)